Kad liječnik kaže da su nalazi uredni, okolina odahne. Obitelj slavi, prijatelji čestitaju, a od žene se očekuje da se što prije vrati „starom životu“. No za mnoge tada počinje razdoblje o kojem se gotovo ne govori – život sa strahom da bi se bolest mogla vratiti. Upravo to razdoblje istražuju psihologinje s Fakulteta hrvatskih studija nekoliko trenutaka prije početka druge fokus grupe koju su provele u Vukovaru sa ženama koje su prošle ovaj put.
Dr.sc. Ana Petak docentica je na Odsjeku za psihologiju Fakulteta hrvatskih studija i dr.sc. Dora Korać terenske su istraživačice na projektu Psihosocijalni čimbenici kao prediktori straha od recidiva raka kod žena oboljelih od raka dojke i ginekoloških karcinoma, skraćeno PsySocFear-F. Projekt vodi izv. prof. dr. sc. Lovorka Brajković, a provodi ga interdisciplinarni tim stručnjaka u suradnji s udrugama koje pružaju podršku ženama oboljelima od raka. Riječ je o NPOO projektu (5801) iz Mehanizma za oporavak i otpornost, koji financira Europska unija – NextGenerationEU.
U Vukovar su došle zbog fokus grupe, susreta na kojem žene u malom krugu otvoreno govore o svom iskustvu. Ono što su tamo čule, kažu, samo potvrđuje koliko je ova tema potrebna.
Tišina nakon posljednjeg nalaza
Na pitanje kako su došle do teme straha od recidiva raka, rekle su kako je ideja jednim dijelom došla iz razgovora sa studentima. Dora Korać, naime, s profesoricom Brajković vodi kolegij „Zdravstvena psihologija“ na kojemu se i rodio veliki interes za ovu temu. Mnogi studenti pišu diplomske radove upravo o ženama s karcinomom dojke i ginekološkim karcinomima.
-Kad smo pregledali literaturu, vidjeli smo da se puno pita o dijagnozi i o iskustvu aktivnog liječenja. O razdoblju koje dolazi nakon toga, međutim, istraživanja gotovo nema. To je razdoblje kad liječenje završi, nalazi su uredni i više nema kemoterapije i zračenja. Izvana izgleda mirno, ali nosi niz briga, nesigurnosti i izazova. Ono malo literature što postoji pokazuje da je strah od recidiva možda jedna od najvećih psiholoških posljedica koje ostaju nakon liječenja – objasnila je Korać.
Zašto je baš to razdoblje toliko teško?
Nakon što nalazi pokažu izlječenje, od žene i njezine obitelji očekuje se brz povratak navikama i svakodnevnim obvezama. Međutim, vraćanje u nekadašnju realnost spor je i nimalo jednostavan proces.
-Liječenje je imalo strukturu, a žena je točno zna koliko je kemoterapija i zračenja čeka, kada ide na preglede i kada stižu nalazi. Odjednom se to naglo prekida. Kažu vam da dođete na kontrolu za nekoliko mjeseci i praktički ostajete sami sa sobom i svojom obitelji. Sa svim posljedicama liječenja morate se nositi u starom životu, a niste nužno ista osoba kakva ste prije bili – navodi Korać.
Sama borba, ali i pobjeda nad karcinomom, promijeni mnoštvo navika jedne obitelji. Život je postojao i prije toga pa mnoge žene nose sa sobom traume i stresne situacije koje su stekle i prije samog obolijevanja. Sve to iscrpljuje snagu, a posebno je teško živjeti s novostečenim alarmima na svaku novu promjenu.
Kad glavobolja više nije samo glavobolja
Korać ističe kako profesorica Brajković sa ženama oboljelima od karcinoma dojke i ginekoloških karcinoma radi već skoro trideset godina te je upravo ona bila izvor mnogih znanja kojima naše sugovornice raspolažu.
-Imam dojam da i liječnici, kad vam je ta dijagnoza jednom napisana u kartonu, svaki novi simptom promatraju kroz nju. A tako i same žene. Zaboli vas koljeno ili glava, primijetite promjenu na koži i prva misao je: „Što ako se vratilo?“ – objašnjava Korać.
Nakon teške bolesti i borbe poput karcinoma, dolazi misao da nijedna glavobolja više nije uzrokovana promjenom vremena, stresom ili umorom. I najmanja bol stvara zabrinutost o povratku neprijatelja.
Koliko dugo taj strah traje?
Novonastali strah nema rok trajanja. Kako objašnjava dr.sc. Ana Petak, sve ovisi od žene do žene. Nema vremenskog ograničenja stoga ne treba suditi niti umanjivati strah nekoga tko već deset godina pred kontrolni pregled osjeća strah. Strah od neočekivanog osjeća svatko, a posebno osobe koje su doživjele ono što nitko ne želi čuti.
-Strah od povratka raka jedan je od najčešćih i najtežih psiholoških izazova nakon dijagnoze rak dojke i ginekoloških karcinoma. Može trajati godinama nakon završetka liječenja i odražavati se na mentalno zdravlje, svakodnevno funkcioniranje i kvalitetu života – objašnjava Petak.
Ljubav koja nehotice ušutka
Do sada su ih svi gledali kao bolesne. Sada ih promatraju kao izliječene. Često se nose s rečenicama poput „Liječenje je gotovo, nemaš se više zbog čega brinuti.“, no kako navodi Korać, iako te poruke dolaze iz ljubavi i dobre namjere, ženama poručuju da njihov strah nije toliko važan.
-Možda im ni ne daju priliku da izgovore što osjećaju, a kad šutimo o nečemu što nas muči, to postaje sve veće i na kraju nastaje začarani krug – rekla je Petak i time naglasila koliko je važno slušati i prepoznati osjećaje kod preboljelih.
Može li strah utjecati i na fizičko zdravlje?
-Kad je osoba dugo pod visokom razinom stresa, pogotovo kroničnog, postoji određena vjerojatnost da se to odrazi na fizičko zdravlje, kroz onkološke ili kardiovaskularne bolesti. Tu ulogu imaju i osobine ličnosti, genetika i povijest bolesti. To je cijeli splet bioloških, psiholoških i socijalnih čimbenika. Znamo i da kronični stres potiče upalne procese u organizmu koji slabe imunitet – objašnjava Korać.
Važno je da uz vitamine i sve ostalo što koristi fizičkom oporavku, postoji i psihološka i socijalna podrška. Najveći je problem „povlačenja u sebe“, što dodatno otežava situaciju oboljele osobe. Psihologinje objašnjavaju kako postoje i oni koji pak negiraju bolest i ne odlaze redovito na kontrole. Obje situacije mogu naštetiti i dovesti do napredovanja bolesti koje se možda moglo izbjeći uz odgovarajuću podršku.
Bitno je potražiti stručnu pomoć!
Samo istraživanje posvećeno je otkrivanju čimbenika koji pomažu te kako psihološka i socijalna podrška pridonosi tome da je kod nekih žena strah od recidiva jači, a kod nekih slabiji.
-Jedno je sigurno – pomaže razgovor sa stručnom osobom. To vrijedi posebno kad strah postane preplavljujuć i ometa svakodnevni život. Također kad tjeskoba ne da spavati noćima ili se počne odražavati na zdravlje. Ako nam je teško dalje nositi se s time, vrijeme je za razgovor sa stručnjakom – navodi Petak.
Ove istraživačice žele otkriti koliko je strah od recidiva izražen i kako se žene s njime nose. Žele otkriti i koji su čimbenici koji im pomažu te otkriti one koji strah dodatno potiču. Kroz različita pitanja otkrivaju kako doživljavaju liječenje, ali i kako žive život nakon njega. Na samom kraju, glavni cilj istraživanja je stvoriti i oblikovati savjetodavnu podršku, intervencije i preventivne mjere koje će ženama olakšati suočavanje s bolešću i strahom.
Projekt PSySocFear-F kombinira upitnička istraživanja i fokus grupe. Mogu se pohvaliti kako su među prvima u Hrvatskoj koje sustavno istražuju ovu temu. Istraživački tim ovoga projekta želi bolje razumjeti život nakon liječenja i osnažiti žene koje se suočavaju sa strahom od recidiva. Rezultate projekta upotrijebit će za preporuke preventivnih aktivnosti i podršku te razvoj kvalitetnije psihološke podrške u zdravstvenom sustavu i zajednici. Najavljuju i radionice za oboljele žene, edukativne materijale i znanstvene publikacije.
Kakav je bio susret sa ženama u Vukovaru?
Ove mlade znanstvenice navode kako svaki grad i svaka zajednica ima svoje posebnosti, pa tako i Vukovar. Posebno su iznenađene što su se žene zaista otvorile i nesmetano govorile o svojim iskustvima. Isprepletena iskustva iz prošlosti, ratnih razdoblja i životnih nedaća, izgradile su svaku od njih kao osobu i oblikovale način na koji su se nosile s bolešću i svim životnim problemima. Istraživanje je provedeno u prostorijama Udruge Braniteljica Domovinskog rata RH.
Nakon Vukovara, kamo idu dalje?
Prva istraživanja provedena su u Osijeku i Vukovaru, a nastavljaju se u Zagrebu i okolici.
-Nadamo se da ćemo obuhvatiti i južnije krajeve. Povratne informacije sudionica pokazuju koliko im je bilo važno progovoriti o ovoj temi, jer se o njoj stvarno malo priča. Tek smo zagreble površinu. Ovo je prva faza projekta koji traje četiri godine, a onda ćemo ta iskustva pretočiti u konkretnu pomoć svim ženama koje su ovo prošle ili ih ne daj Bože, tek čeka – rekla je Korać.
Nastavno na kolegicu, Petak navodi kako se ne žele zadržati samo na Zagrebu jer vjeruju da postoji velika razlika između onoga što je ženama dostupno u Zagrebu i u manjim sredinama. Njihovo istraživanje dat će odgovore i na to pitanje.
Poziv udrugama i ženama
Na kraju razgovora, istraživačice su u ime cijelog tima i voditeljice projekta, profesorice Brajković, uputile poziv svim udrugama koje okupljaju žene oboljele od karcinoma dojke i ginekoloških karcinoma, kao i onima koje su se s tom bolešću izborile.
-Ako biste htjeli podijeliti svoje iskustvo i ugostiti nas, rado ćemo se odazvati. To može biti kroz fokus grupu, upitnik ili radionicu, koja nam je sljedeći korak u projektu. Željele bismo čuti što više iskustava, i to što raznolikijih – poručuju.
Kako sudjelovati u istraživanju PsySocFEAR-f?
Fokus grupe: interes i prijavu možete podnijeti putem e-adrese psysocfear@gmail.com
Online upitnik: dostupan putem QR koda na letku projekta
Instagram: PsySocfearf
Strah koji se izgovori naglas prestaje biti strah s kojim je žena sama. Iz ovog istraživanja jasno proizlazi poruka svim ženama koje se u ovome prepoznaju – niste same u tome.