- Priča filma prati kronologiju nastanka Borova naselja, grada gume i obuće, visoku razinu kulturo-sportskog života i odgovorne brige za običnog čovjeka, pa sve do ratnih godina u kojima je šarm ondašnjih borovskih vremena nestao zauvijek, istaknuo je prije projekcije predsjednik vukovarskoga pododbora Milenko Živković.
SUDJELOVALI BROJNI POZNATI VUKOVARCI
U filmu se isprepliće nekoliko oblika dokumentarnog žanra, od intervjua, preko autobiografskoga eseja do fotografije, a sugovornici su mještani Borova naselja različitih uzrasta. Tako je najstariji među njima u vrijeme snimanja filma, nekadašnji radnik „Bate” Đorđe Mirosavljević, navršio 96 godina. Osim njega u filmu su sudjelovali i autorica Pekić, Franjo Beck, Dijana Antunović Lazić, Slavko Bubalo, Biljana Gaća, Slavko Mirnić, Slavica Mišić, Pero Vidović i Zoran Bognar.
– Dali smo podršku autorici kao i svim drugima koji su sudjelovali u filmu. U ovom se djelu ne govori o dalekoj Americi i Australiji, mego o nama, o trenutcima kojih se sjećamo. Koliko znamo, film je na raspolaganju, autorica je voljna ustupiti ga za gledanje svakome kao njen doprinos sjećanju na to vrijeme – rekao je Živković.
ŠTO OSTAVLJAMO ONIMA KOJI DOLAZE?
Generacije Borova – 30 godina kasnije hommage je jednom vremenu koje je prošlo, tvornici koja danas nije ono što je bila i ljudima koji su nekada bili mladi, a danas to više nisu. Autorica, ujedno i naratorica filma, ne krije tugu, ne samo za vremenom svoga sretnoga djetinjstva i mladosti u kojem je tvornica okupljala zajednicu ne samo kroz rad već i sport, kulturu, obrazovanje i zabavu, nego i za sadašnjim vremenom u kojem su borovska djeca, mladi, ali i svi ostali podijeljeni i nepovezani s onim što je nekada ujedinjavalo njihove roditelje. Dolaskom na mjesto odrastanja tri desetljeća kasnije, autorica se pita je li vrijedilo i što uopće ostavljamo generacijama koje dolaze.
Kako autorica živi u Australiji, u ime obitelji mnogobrojnoj publici obratila se njezina majka Ljiljana Pekić, nekadašnja novinarka tvorničkog lista Borovo.
- Jako sam se iznenadila kada se Isidora vratila temi Borova naselja. U Sloveniji i Australiji ostvarila je karijeru kao inženjerka informatike, a nakon što je upisala filmsku akademiju mogla je birati koju će priču filmski obraditi. No nije radila ni australsku niti slovensku, vratila se borovskoj priči. Za mene je ovaj film čista lirika i nostalgična priča, žal za vremenom koje je prošlo. Film doživljavam i kao priču njezine generacije, naše iseljene djece koja se nemaju gdje vratiti jer svijet iz kojeg su otišli više ne postoji. Na neki je način film i optužba usmjerena na moju generaciju za razaranje tog njihovog svijeta, ali i jasna želja da se konačno stavo točka i krene dalje – rekla je Pekić.
Među publikom su bili brojni nekadašnji radnici tvornice Borovo pa je ovaj događaj bio iznimna prigoda i da se međusobno druže i evociraju uspomene.
