Ivan Pšenica rođen je 1. siječnja 1944. godine u Borovu naselju, od majke Marije i oca Ivana kojega nije ni upoznao jer je odveden u nepoznato prije njegovog rođenja. Za očevu sudbinu nikada nije saznao, odrastao je i školovao se uz baku i majku u teškim životnim uvjetima. Rano se osamostalio i počeo kao knjigotiskarski strojar, a potom kao grafičar privređivati i stvarati uvjete za novu obitelj koju  zasnovao sa Irenom rođenom Nešticki. 

On i supruga Irena mukotrpnim su radom u tiskari poduzeća  Borovo uspjeli sagraditi obiteljsku kuću u Borovu naselju gdje su sve do 1991. godine živjeli sa svojim sinovima Borisom i Denisom. Njihovi obiteljski snovi i planovi prekinuti su 1991. godine kada je izvršena agresija na grad Vukovar i Republiku Hrvatsku. Ivan Pšenica se već u početku sa sinom Borisom uključio u obranu Vukovara i Borova naselja gdje su i dočekali okupaciju grada. Ivan je zarobljen i odveden u srpski logor Begejci, a sinu Borisu izgubio se svaki trag.

Nakon preživljenih tortura i povratka iz logora na slobodni dio Hrvatske Ivan je s obitelji krenuo u potragu za sinom Borisom. Uključili su se u udrugu Vukovarske majke i zajedno s ostalim obiteljima tragali za istinom o zarobljenim i odvedenim hrvatskim braniteljima. Zbog svoje agilnosti i angažmana 2000. godine Ivan je postao predsjednik udruge Vukovarske majke koju je vodio sve do 2006. godine. Od 2005. do 2011. godine bio je na čelu Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja.

U jedanaestogodišnjem humanitarnom radu i djelovanju ostavio je neizbrisiv trag kako među obiteljima nestalih branitelja tako i civila, ali i u široj hrvatskoj javnosti. Iako su 2005. godine identificirani posmrtni ostaci njegovog sina Borisa, Ivan je nastavio grčevitu borbu za istinu o svim ostalim nestalim hrvatskim sinovima i kćerima, žrtvama Domovinskog rata. Uvijek kritičan, ali i spreman na suradnju, bio je poštovan i uvažavan u institucijama, braniteljskim i stradalničkim udrugama, medijima.

Bio je energičan ne samo u potrazi za rješenjem sudbina nestalih osoba, nego i u borbi za očuvanje vrijednosti Domovinskog rata i poštivanje žrtava i branitelja.

Stalno se zalagao za procesuiranje počinitelja i nalogodavaca u izvršenju zločina i nedopuštanje izjednačavanja žrtve i agresora.  Ostavio je dubok trag i na međunarodnoj i regionalnoj razini sudjelujući u stvaranju i radu Regionalne koordinacije obitelji nestalih osoba i sudjelujući na mnogim konferencijama.

Iako je većinu vremena nakon ratnih strahota provodio u Zagrebu, Ivanovo srce je ostalo u Vukovaru gdje je sahranjen njegov sin Boris. Ponosno tugujući za Borisom ponosio se i drugim sinom Denisom, hrvatskim braniteljem, sudionikom Oluje, a posebno je bio ponosan na svoje unuke Ivana i Idu.

Njegova prerana smrt ostavlja veliku prazninu u Savezu, ali i nadahnuće za budući rad i djelovanje.

Posljednji ispraćaj pokojnog Ivana Pšenice je u utorak, 8.siječnja 2013. g  u 13 sati na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.

Komemorativno okupljanje zakazano za  ponedjeljak, 7. siječnja 2013. godine od 11 do 13 sati u prostorijama Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja ( Zagreb, Kneza Mutimira 5 )

U Zagrebu, 4. siječnja 2013.            Ljiljana Alvir, predsjednica SUOZNHB