Sluga sam beskorisni
U odlomku Lukina evanđelja Isus nas potpuno razoružava u našoj vjeri.
S učenicima i mi priznajemo malenost svoje vjere i molimo stalno da nam je “umnoži”. A onda i nama – gotovo na rubu ne samo naše pameti nego i naše vjere – kaže kad bismo imali vjere barem veličine zrna, mogli bismo presađivati dudove s kopna u more (dud koji ima snažno korijenje). I mnogi će se od nas uhvatiti ove nemoguće slike vjere, vjere kao stvaranje čuda, koju čak ni Isus nije prakticirao, tako da ćemo smetnuti s uma Isusovu jasnu riječ o malenosti naše vjere. A doista bio bi to “čudesan” svijet, svijet “čuda” male vjere?
A voljeli bismo, pa tko ne bi, da nam je makar malo darovao od te “silne” vjere. Ih, što sve ne bismo i koga sve ne bismo premještali, i u koja sve “mrtva” mora presađivali, samo da nam je k’o zrno te vjere.
Međutim, nema vjere s čudima, nego postoji čudo vjere i to u našoj najobičnijoj svakodnevici. I to s ljudima, a ne s dudovima, i to s bližnjima, gospodarima, slugama i susjedima, s poslovima i služenjem i onda kada smo tako umorni, kad smo po cijeli dan (život) radili, i onda kada to nitko ne vidi, i onda kada su drugi, tko zna gdje bili i gdje sve nisu plandovali dok smo mi mukotrpno radili. I to Isus govori tako neumoljivo. I nije to nimalo lagana riječ, jer kako kada se sve završi, kada smo se toliko oko svega trudili, toliko nastojali, patili i zlopatili se, kako na koncu svega toga da kažemo – bez gorčine, bez imalo borbe za zasluge, bez samohvale, bez očekivanja nagrada i spomenica: sluga sam beskorisni, ništa nisam učinio što nisam bio dužan učiniti. I kazati to sebi – ne drugima – bez skrivene povrijeđenosti, bez glumljene velikodušnosti, bez pritajenih zlopamćenja – s ljubavlju i razborito, svjesno i slobodno.
Koje bi to bilo čudo vjere! Sluga sam beskorisni!
Duhovnu misao pripremio je fra Ivica Jagodić.
| Pročitano 995 puta | |
|
Objavljeno u
Studio online
|
