Kao čovjek, ti si gubitnik. Ništa ne možeš čvrsto zadržati. Na kraju ti sve promiče kroz prste. Sanjaš, planiraš i gradiš, slaviš uspjehe. A onda odjednom dođe trpljenje, razočaranje, noć. Katkad iznenada kao munja dođe nesreća, bolest, smrt. Poznaješ takve ljude, mlade i stare, koji odlaze i više se nikad ne vrate, bliske drage ljude. Htio bi ih čvrsto zadržati, kao i sebe. Htio bi da lijepi dan nikada ne završi. Pa ipak, moraš napustiti, svaku večer moraš napustiti jedan dan, a jednoga dana sve.
Ne moraš sada zbog toga početi plakati. Nije to razlog za kukanje kako si malen i nemoćan. Ali niti razlog da bježiš u ovaj svijet s njegovim prividom. Tek kad si iskusio svu svoju nemoć, sazreo si za Boga. Tada sve dobiva smisao i cilj: tvoj strah, tvoje trpljenje, tvoje zdravlje i tvoja bolest, tvoj život i tvoje umiranje. Tek kad ne bi bilo Boga, kad ne bi bilo besmrtne ljubavi na onoj drugoj obali, tek bi tada sve bilo besmisleno i savršeno apsurdno.
Pripremio fra Ivica Jagodić.
