Ispiši ovu stranicu

Pronalazak „Ranjenog Isusa“ u Vukovaru

Vukovar – moj grad, i kada je bilo najgore, kada smo otišli, protjerani i duševno ranjeni, znao sam da ću se jednoga dana vratiti. 

Cijelo poslijeratno vrijeme grad je bio u mojim mislima i nadnaravni osjećaj preplavio me, kada sam, u proljeće 1998., stupio na njegov prag, vozeći majku kako bi podnijela dokumentaciju za obnovu kuće na Mitnici gdje sam i sam nekada živio. Sva administracija još uvijek se obavljala u Vinkovcima, ali ja sam prvo želio pogledati svoj grad, ono što je od njega ostalo. Misli su mi se vratile na beskrajno sretne dane djetinjstva, mladosti i vrlo kratke zrelosti koje sam proživio u gradu, a koju mi je rat uzeo u trenutku kada sam mislio da imam sve što čovjeka može činiti sretnim: obitelj, djecu, posao i stan.

Prvo što sam učinio kada sam stigao u grad, otišao sam u crkvu zahvaliti Bogu što mi je omogućio ponovni susret s gradom. Crkva je još uvijek stajala na istom mjestu, razrušena, ali ipak prepoznatljiva ili sam to sebi samo umišljao da je ista kao nekada.

Nekadašnje veličanstveno građevinsko zdanje, izgledalo je zastrašujuće. Ulazim sa praznim mislima, hodam prema glavnom oltaru po hrpi šute, cigle i crijepa i ne znam osjećam li mržnju prema onima koji su to učinili, ili prkos što ju ipak nisu do kraja sravnili sa zemljom. Pitam se kako su to ljudi mogli učiniti i mogu li ih uopće nazvati ljudima. Izdižem svoje misli iz pakla takvih osjećaja, tražim pogledom bilo što, što bi pripadalo nekadašnjoj unutrašnjosti. Ne nalazim ništa, fijuk vjetra kroz razrušen krov i rupe na zidovima, još više pridonose mojoj tjeskobi. Hodam polagano pazeći na svaki korak, da ne bih krivo stao i ozlijedio nogu.

Nešto mi ne da mira, moram do nekadašnjeg glavnog oltara. Ne znam vidim li krivo, ali iz hrpe šute proviruje ruka, ruka Isusa Krista prikovanog na drveni križ. U nevjerici prilazim – vidim li dobro, ali ipak zaključujem – dobro vidim. Pažljivo čistim dijelove križa sa Isusom. Ne znam što ću: ostaviti ga na mjestu gdje sam ga pronašao ili… Odlučim ga ponijeti, jer ne želim da ga netko još dodatno ošteti i oskrnavi. Umatam ga u deku i stavljam u prtljažnik automobila. Donio sam odluku: nosim ga kući u Viroviticu i jednoga dana ću ga vratiti tamo odakle sam ga i uzeo, tamo gdje i pripada.

Po dolasku u Viroviticu, ostatke križa privremeno ostavljam u stanu svojih roditelja. Ne znam što da radim: da odem u župni ured u Viroviticu i ispričam što sam pronašao i donio, ili da čekam trenutak kada će se crkva u Vukovaru obnoviti i da ga tamo vratim. Savjetujem se sa svojom majkom. Zajedno odlučujemo, kada budemo išli na primopredaju obnovljene kuće na Mitnici, ponijet ćemo i ostatke raspela i predati vukovarskom gvardijanu. Tako je i bilo. Nakon telefonskog razgovora s gvardijanom fra Zlatkom Špeharom (2000 g.), on je došao po raspelo na Mitnicu u Vukovaru.

Dugo godina iza toga, kada god sam u Vukovaru na obredu mise i kada vidim ovaj križ, obuzme me poseban osjećaj, osjećaj još veće povezanosti s Bogom. Naročito sam sretan kada ovu priču mogu ispričati mojim virovitičkim prijateljima koje dovedem u našu crkvu.

Da ovu priču ispričam nekom od vukovarskih franjevaca, potaknuo me naš virovitički svećenik fra Celestin. On je i sam prije puno godina svoju svećeničku dužnost obavljao u Vukovaru i s gradom je povezan na poseban način. Njegove priče vezane su za pedesete godine, ali zahvaljujući njegovom izuzetnom pamćenju, imam osjećaj kao da su se dogodile jučer, kao da rata nije ni bilo.

dr. Kruno Karlović

Duhovnu misao pripremio fra Ivica Jagodić.

Pročitano 2385 puta
Ocijeni sadržaj
(0 glasova)
Objavljeno u Studio online

FACEBOOK KOMENTARI

Robert Rac

Medij

Duhovna misao 10. studeni 2016.