Tko obazrivo živi, živi u dobrom odnosu prema sebi samome, prema svim stvorenjima, prema Bogu i svim ljudima. Karakteristična bolest našeg vremena jest nepostojanje dobrih odnosa. Budući da su ljudi izgubili pravilan odnos prema sebi i svim stvorenjima, oni posrću od jednog do drugog odnosa, ne bi li barem malo osjetili sebe. Ukoliko osjetim potrebu za odnosom prema drugom čovjeku, za njegovim uspostavljanjem odnosa sa mnom, ja ga naprosto iskorištavam i podjarmljujem svojim neodnosom.

Budući da mnogi nemaju više pravilnog odnosa prema stvarima, oni se prema njima odnose brutalno. Upotrebljavaju ih samo u vlastite svrhe, iskorištavaju ih, razaraju. Taj nedostatak pravilnog odnosa dolazi danas najviše do izražaja kod brojne mladeži. Učitelji bi u školama mogli ispjevati pjesmu o tome kako se učenici neobazrivo odnose prema nastavi. Ne radi se o pakosti ili zlonamjernosti, nego o nedostatku pravilnog odnosa kod učenika.

Nedostatak pravilnog odnosa vodi danas i jednom drugom vrlo raširenom fenomenu, nedostatku i nepodnošenju tišine. Pošto čovjek nije u stanju uspostaviti obazriv odnos prema samome sebi, pošto ne živi svojim životom, potrebni su mu svaki put sve jači nadražaji da bi uopće mogao osjetiti sebe. Stoga mora putovati po mogućnosti što dalje na godišnji odmor, mora se baviti što riskantnijim vrstama sporta, da bi uopće iskusio nešto od života. Tko živi u obazrivom odnosu prema sebi, taj osjeća vrlo intenzivno život već na običnoj šetnji obližnjom šumom...

On udiše život, a s njime i sve ono za čim čezne. On živi u odnosu prema drveću, razgovara s njime, osjeća njegovo isijavanje. Od se osjeća skrovitim, predanim, vrijednim, životonosnim dionikom stvaranja.

Anselm Grün

Duhovnu misao pripremio je fra Ivica Jagodić.