Po riječima autora ova je knjiga ukoričena istina o Zvonku Bušiću i svemu onome što on predstavlja počevši od njegove emigrantske faze do otmice zrakoplova.
- Knjiga donosi čitav niz podataka koje ni sam nisam znao i za koje usuđujem se reći najveći dio nacije ne zna. Nastala je dok smo radili kazališnu predstavu koja trenutno obilazi cijelu Hrvatsku i dobar dio Bosne i Hercegovine, u više manje punim dvoranama iako ju mediji ignoriraju. To je tužno i Zvonko Bušić to nije zaslužio, a još manje Julienne Bušić. Jednostavno ne treba zaboraviti da je taj čovjek založio svoju slobodu za pretpostavljenu našu slobodu i minimum zahvalnosti bi bio da barem znamo što je napravio, zašto je to napravio i kako je cijela priča izgledala. Nismo imali ni ambicije, ni volje, ni želje čuti punu istinu čak ni kad se Zvonko vratio iz zatvora. Meni se čini da je to odgovor na pitanje iz naslova knjige. Dakle, ubili smo ga svi mi, šutnjom, nerazumijevanjem, neopisivom nezahvalnošću i elementarnom nepristojnošću ljudskom i političkom da barem poslušamo njegovu priču i njegovu istinu, te stanemo iza njega kao što je on stao iz svih nas – poručio je Dujmović.
Knjiga donosi čitav niz detalja o tome na koji je način bomba eksplodirala, do činjenice da oni u zrakoplovu nisu imali oružje, da je većina putnika iz zrakoplova svjedočila u Zvonkovu korist, te da je jedini zahtjev otmice bio objava jednog teksta. Dujmović kaže kako je kroz istraživanje došao do podatka da nema ni jedne druge otmice zrakoplova u kojoj je zahtjev bio objava nekoga teksta u novinama.
- Policajac koji je poginuo, radio je na južnoj strani New Yorka, 25 kilometara udaljen od mjesta gdje je ostala eksplozivna naprava i otišao je 17 kilometara sjevernije gdje je bila rupa za detoniranje. On je bio redarstvenik i bivši vijetnamski veteran. Nije imao nikakve veze sa ovim slučajem. Neshvatljivo je zašto su ga pustili da se spusti u rupu za detoniranje. Do eksplozije je došlo nakon petljanja oko bombe i ignoriranja svih pisanih i usmenih preporuka koje je Bušić dao. Dakle, to je stvarno bio splet nevjerojatnih okolnosti – pojasnio je Dujmović.
Svjestan što se dogodilo Bušić je po riječima Dujmovića godinu i pol kasnije od novca koji je dobivao od iseljenika osnovao zakladu za školovanje djece, dva sina koja su ostala iza poginuloga policajca.
- Drugi detalj koji sam stavio na korice knjige je izjava suca koji je u trenutku izricanja presude rekao kako Zvonko nije ni terorist ni ratni zločinac. To je nevjerojatna izjava o kojoj nitko ništa nije znao. Osudio ga je na doživotni zatvor, s mogućnošću pomilovanja nakon deset godina – rekao je Dujmović.
Na koricama knjige piše govor suca Johna R. Brtelsa uoči izricanja presude na federalnom sudu u Brooklynu 21. srpnja 1977.: „Ovo je bolni i mučni zadatak kojeg sud mora obaviti... Bilo bi nepravično i nepošteno kada ne bih prije početka rekao, da Zvonka Bušića i njegovu suprugu, kao ni njegove drugove, ne smatram nikakvim ratnim zločincima niti teroristima. Držim da je neophodno važno, da svoj govor počnem ovom primjedbom...“
Dujmović smatra kako je tragedija što ni jedan hrvatski medij nije objavio istinu o tome koliko je Bušić vremena proveo u zatvoru.
- U Americi kad dobijete doživotnu kaznu zatvora ona u naravi znači 30 godina zatvora. To je ustavna odredba, a oni su njega držali 32 godine. Postoji stotinu špekulacija zašto je to bilo tako, ali je bio red da hrvatski mediji i Hrvatska istraže tu priču. Međutim, Hrvati se možda ne toliko u ovoj priči, ali u vukovarskoj se priči pokazuju kao nezahvalan narod i ta nas nezahvalnost prati kao poseban i specifičan križ koji valjda samo za nas vrijedi – izjavio je Dujmović.
Prilikom predstavljanja knjige naglasio je kako je Zvonko Bušić čovjek koji je u zatvoru proveo rekordne 32 godine, te da nikada nitko u povijesti nije toliko bio na robiji zbog Hrvatske.
Predstavljanje knjige održano je u organizaciji Ogranaka Matice hrvatske u Vukovaru i Državnog arhiva Vukovar.
