Satima sam sjedio uz tog četrdesetgodišnjega čovjeka. Bio je jedan od najvitalnijih, najvedrijih ljudi koje sam ikada upoznao. Njegov jaki optimizam u nekoliko mjeseci sasvim se slomio. Svom se snagom opirao bolesti. Prilijepio se za život. Nadao se protiv svake nade.
Plašio sam se svršetka. Bio je dubok vjernik, ali dok je bio potpuno pri svijesti, pitao je: »Zašto? Ako je Bog dobar, zašto onda ovo trpljenje i umiranje? Ja sam tako mlad. Moja me obitelj treba. Zašto?«
A ja? Ja bih bio morao odgovoriti da ništa od toga ne razumijem. Ali u jednom trenutku, umjesto da izgubi vjeru i očajava, iz njegove se nutrine javilo smireno povjerenje. Neshvatljivo povjerenje koje je dopiralo mnogo dublje od njegova razmišljanja i osjećanja. On je odjednom znao sve. Prihvatio je i potresno se oprostio od svoje žene i svoje djece. Kao da ga je čvrsto držala neka nevidljiva ruka i kao da se svim svojim bićem odjednom osjetio sasvim siguran i zaštićen.
Phil Bosmans
Duhovnu misao pripremio fra Ivica Jagodić.
