I gubavci izdaleka – jer se s gubom kao ljudskim i Božjim prokletstvom ne smiju približiti ljudima – prizivaju i vapiju Isusu da im se smiluje. Isus ih otpućuje riječima: Idite, prokažite se svećenicima! Naime, svećenici su, kažu tumači Pisma, utvrđivali i proglašavali bolest (i gubu) i ozdravljenje. I to pismeno. Svećenici su isključivali i uključivali ljude u zajednicu. I više od toga, kao i danas, oni su pridržavali sebi ovlasti dijeljenja ljudi na vjernike i nevjernike, pravedne i grešne…
No, je li Isusovo slanje gubavaca svećenicima – teško nam je odgonetnuti – tek dosljedno poštivanje onodobnih religijskih pravila ili je Isus – na sebi svojstven način, često ironijom – htio pokazati kako se mi ljudi, vjernici, bolesni i zdravi, uobičajeno ponašamo? Je li Isus uistinu očekivao povratak zbog zahvalnosti, ako zahvalnost nije očekivao ni Elizej? Ili je riječ o nečem osnovnijem?
Čini se da je više nego o zahvalnosti riječ o dvije vrste vjere: jednoj koja ovisi o pokazivanju pred svećenicima, pred ljudima i onoj vjeri koja slavi Boga bez ljudskih podjela; bez potvrde, bez bilo kakvog atesta od strane ljudi. Kao što je spomenuto, ne može se tako olako kazati da devetorica nisu imali nikakve vjere ili da su bili krajnje nezahvalni. U konačnici, Luka piše, Isus ne hvali Samarijančevu zahvalnost nego njegovu vjeru. Iz nje proizlazi hvala i zahvala Bogu i ljudima.
Duhovnu misao pripremio je fra Ivica Jagodić
