Ali to se sve ticalo nekog drugog zrnja. Jer sjeme iz kojega je ono izniklo, palo je na dobru zemlju. Doprlo je do njega da pšenično zrnje tek pavši u zemlju, tek kad umre, donosi obilan rod. Ali to se ticalo nekog drugog zrnja. Ne njega. Jednom je jedno zrno umrlo da bi on živio. Do njega je samo da bude obilan rod.
Jednog sunčanog dana pšenično zrno ugleda čovjeka kako dolazi u polje. U ruci mu je bio srp. Pšenično zrno je bilo zadovoljno. Napokon će iz polja ukloniti kukolj, jedino što je narušavalo ljepotu njegova svijeta. Međutim, čovjek je počeo žeti redom i pšenicu i kukolj s jednog kraja polja prema drugom. To nije moguće - zapanjeno je ponavljalo pšenično zrno. Ponavljalo je sve dok čovjek nije zahvatio i njega.
Ovo je kraj - izusti tada bezglasno. l dok je padalo, stigne tek pomisliti: Zbog koga će sada zemlja postojati? Zbog koga sunce? Zbog koga voda? Pšenično se zrno našlo posred požnjevena žita. Dok su se mnogi klasovi oko njega rasuli, ono je još uvijek bilo u svom klasu. No bilo je očito da biti u klasu ne pruža sigurnost zauvijek. Ubrzo su ih pokupili i odvezli nekamo u nepoznat sumračan prostor. l tu su se zadržali tek nakratko. U nekom drugom podjednako nepoznatom i podjednako sumračnom prostoru počeli su odvajati sjemenje od njihovih klasova. Činili su to vrlo grubo.
Sjemenje iz svih klasova sasuli su u istu posudu. Uz njega je bilo jedva koje iz njegova klasa. Ostatke klasova, ostatke njihovih domova jednostavno su bacili. Potom su pšenično zrnje počeli sipati u nešto gdje, jednostavno, nije bilo moguće zadržati se na mjestu. Neka nepoznata sila neprestano ih je gonila da se kreću... da se kreću prema nekom kamenju koje se uporno okretalo... Prema žrvnju.
Pšenično je zrno već izdaleka vidjelo da se svako zrno koje dopadne pod žrvanj, drobi i rasipa u prah. Htjelo se oteti stihiji koja ga je zahvatila, ali nije moglo. Ovo je kraj. Ovo je uistinu kraj -izusti zapanjeno. Tek što je to izustilo, kamen ga svom snagom pritisne, njegova se opna rasprsne i ono se rasu u prah. Njegov se prah pridruži prahu drugog pšeničnog zrnja. Neke ih bešćutne ruke usuše u vreće, svezaše i otpremiše u neki sljedeći nepoznati prostor. Pšenično je zrno, zdrobljeno u prah, neshvatljivo dugo vremena nepomično i zaboravljeno ležalo u vreći. Čemu sva ta stradanja? Zar zbog zaborava?
Jedno jutro, još prije nego je svanulo, neka nepoznata ruka dohvati vreću, razveže je, podigne i sav sadržaj isipa na neki stol. Uz prah pšeničnog zrnja, koje su ljudi iz nekog nepoznatog razloga nazivali brašnom, u jednoj je posudi bio razmućen kvasac. Kvasac je bešumno kipio, širio se, čak toliko da se počeo prelijevati preko ruba posude. Nečija ruka dohvati posudu i njezin sadržaj izlije na brašno.
Potom počne miješati brašno s kvascem. Miješao ih je sve dok ih nije umijesio u tijesto. Odjednom pšenično zrno, premda je bilo zdrobljeno u prah, osjeti kako mu duša raste, silno raste. Osjeti da bi svojom dušom moglo obuhvatiti sav svijet. Pšenično je zrno raslo, raslo, srastalo s dušama drugog pšeničnog zrnja... Već je pomislilo da taj rast neće moći izdržati, kad neka ruka dohvati tijesto, oblikuje ga i smjesti na jednu metalnu posudu.
A tada... ...a tada ruka otvori pećnicu štednjaka. Iz nje do pšeničnog zrna dopre dah vrućine. Pšenično je zrno nijemo promatralo što se zbiva. Ruka prihvati posudu s oblikovanim tijestom i smjesti ga u pećnicu. Dok je ulazilo u pećnicu, pšenično je zrno znalo da je ovo kraj, kraj iza kojega više ničega nema. Baš ničega.
No nakon nekog vremena ruka posudu izvadi iz pećnice. U posudi je umjesto tijesta bio topli, mirisni kruh. Pšenično se zrno, preobraženo u kruh, pitalo što sada slijedi. Što još može slijediti?
Ruka uzme nož i zareže u kruh. Pšenično zrno zatvori oči. Ruka odreže komad kruha i dade ga jednom djetetu. Dijete zagrize u njega... Pšenično zrno nikada nije bilo tako toplo, mirisno i hranjivo. Nikada nije bilo tako radosno.
Duhovnu misao pripremio je fra Ivica Jagodić.
