Radio Vukovar postao je Hrvatski radio Vukovar 2. svibnja 1991. u 16.30 sati kada je skupina ogorčenih Vukovaraca upala u prostorije radija s namjerom da ovaj lokalni medij konačno stave pod hrvatski nadzor. Toga dana u selu Borovo dogodio se masakr hrvatskih redarstvenika, a na radiju su emitirane turbo folk pjesme. Hrvatima Vukovarcima prekipjelo je. Sutradan je iz Ministarstva informiranja Republike Hrvatske stigla odluka kojom se tadašnji dugogodišnji direktor Mirko Stanković i glavni i odgovorni urednik Milan Čorak razrješavaju dužnosti, a  na njihova mjesta postavljaju novi ljudi. Radijska postaja dobiva novo ime: Hrvatski radio Vukovar.

Novim direktorom imenovan je Zdravko Šeremet, dotadašnji novinar Siniša Glavašević postaje urednik, a za prvog glavnog i odgovornog urednika imenovan je Ivan Šlafhauzer da bi ga ubrzo naslijedio Josip Esterajher. Novi upravljački kadar odredio je i novi način funkcioniranja radija tako da nitko od zaposlenih nije ostao bez posla, ali je dio njih samostalno odlučio prestati raditi.

Na radiju je bilo uposleno 12 ljudi, tehničari Branimir Polovina i Dejan Dušanić, spikerice Mirjana Hrpka i Zvezdana Polovina, administrativne djelatnice Gordana Oljača i Dragica Jakumetović, te novinari Siniša Glavašević, Stjepan Penić, Josip Esterajher, Zdravko Šeremet, Danilo Hardi, Vladimir Levar, Roman Varenica i Karmen Brlić Jovanović. Tijekom lipnja 1991. nakon obavljene audicije zaposlene su i Vesna Vuković, Alenka Mirković, Marija Mataruga, Marija Sesler, Margareta Toth Arvaj i Tanja Novaković.

Kako se agresija pojačavala, dio djelatnika prestao je redovito dolaziti na posao, dio je otišao, a na kraju se iskristalizirala ekipa koja je ostala raditi na radiju. Bili su to Siniša Glavašević, Vesna Vuković, Alenka Mirković, Josip Esterajher, Branimir i Zvezdana Polovina te Mirjana Hrpka, koja je nakon ranjavanja zajedno s konvojem ranjenika napustila grad.

Značaj Hrvatskoga radija Vukovar odmah po dolasku na mjesto zapovjednika obrane grada prepoznao je Mile Dedaković Jastreb te je našoj medijskoj kući dao status službe od posebnog značaja. Dobili smo agregat od vatrogasaca kako bismo imali osiguran vlastiti izvor električne energije, imali redovitu opskrbu namirnicama, cigaretama i gorivom, a i kvalitetne informacije relevantnih izvora kao što su zapovjednik obrane ili ravnateljica bolnice. Nikada do tada ratni izvjestitelji nisu bili u središtu zbivanja kao što su to bili novinari Hrvatskog radija Vukovar, a vrijednost istine, koju su iznosili u svijet, bila je neprocjenjiva.

Veliki radijski studio, iz kojeg je emitiran program uživo i koji se nalazio u potkrovlju Radničkoga doma, nakon granatiranja 25. kolovoza 1991. više nije bio upotrebljiv pa se ekipa povukla u manji i stari studio u tadašnjoj Ulici maršala Tita, a kada su granatiranja postala cjelodnevna, Polovina je uredio sklonište za nužnu opremu i boravak ljudi na dnu stubišta zgrade jer je podrum te zgrade bio poplavljen. U takvim su uvjetima novinari Hrvatskog radija Vukovar radili sve do sredine listopada 1991. od kada ni to više nije bilo moguće. Novu su redakciju pronašli u podrumu kurije preko puta dvorca Eltz, a iz tog su prostora ubrzo morali preseliti u manji jer su ovaj prvi naselili civili čije su kuće i skloništa bili razrušeni. Polovina je morao instalirati opremu i odašiljač neophodne za emitiranje programa vani za vrijeme žestokog granatiranja.

Zapravo je nevjerojatno da su novinari HRV-a uspjeli ostati živima, nije bilo težih ranjavanja, nije bilo odavanja lokacija usprkos psihičkom opterećenju zbog uvjeta u kojima smo radili, a imali smo i osobne brige i gubitke. Siniša Glavašević bio je ranjen krhotinom granate 4. studenog 1991. na putu u bolnicu gdje je krenuo prikupiti podatke za izvješće. Ubijen je 20. studenoga 1991. na Ovčari kao i naš drugi kolega Branimir Polovina, a Vladimir Levar još se vodi nestalim. Stjepan Penić ubijen je u Dalju još u kolovozu 1991., a Alenka Mirković, Josip Esterajher i Zdravko Šeremet izašli su u proboju. Vesna Vuković, Zvezdana Polovina, Dragica Jakumetović i Gordana Oljača dočekale su okupatorsku vojsku u gradu i iz njega izašle s konvojem civila.

- Kad smo mi honorarci došli raditi na radio, u početku nismo mislili da ćemo tu ostati, a nije nam padalo na pamet da će se to pretvoriti u ono što se pretvorilo. Nije to mogao svatko raditi, a u konačnici je to pomagalo i nama jer kad sjedite u podrumu i ne znate ništa, a vani gruva i gruva, to je užasno deprimirajuće i frustrirajuće, zapravo se čovjek više boji. Meni je to bio nekakav smisao da ujutro ustanem i da se natjeram da istrčim van jer ono što radim, važno je ne samo meni, nego mom bratu, obitelji, prijateljima, mnoštvu ljudi, njih 16.000 koji su tada ostali u opkoljenom Vukovaru - prisjetila se Alenka Mirković, dodajući kako ju je najviše frustriralo jer je imala osjećaj da ju nitko ne čuje, ali se svejedno svako jutro ustajala i već u 8 davala prvo izvješće za Sky News.

Novinari su često tražili smisao svega što su radili jer nisu mogli zamisliti ništa izvan ratnih zbivanja pa ni slušatelje koji su s nestrpljenjem iščekivali izvješća iz opkoljenog grada. Siniša Glavašević bio je taj koji ih je stalno bodrio da ustraju i nastave jer istina Vukovara izlazi u svijet, a tek kasnije postalo je jasno koliko je bio dalekovidan.

- Program Hrvatskog radija Vukovara ostvarivali su Zvezdana i Branko dok smo Siniša, Josip, Alenka i ja preuzeli izvještavanje Hrvatske, a Alenka i strane javnosti. Siniša je bio lider tima, silno je vjerovao u ono što radimo. Optimizam i pozitivnu energiju širio je oko sebe. Kako je podrum Kapljice bio sklonište, Siniša je često oko sebe okupljao djecu, pričao im priče o sukobu dobra i zla s obavezno sretnim završetkom, tematski potpuno udaljene od rata. Vjerojatno je svatko od nas u opkoljenom Vukovaru u nizu užasnih dana imao neki užasniji, meni je to bio 4. studenoga. Taj dan pamtim jer je moj sadašnji suprug, tadašnji dečko, bio teško ranjen na Trpinjskoj cesti. Odlazeći u bolnicu ranjen je i Siniša, a ja nikada nisam bila bliže smrti i u preostala dva tjedna do pada grada nisam se usudila ni pomisliti da se u ratu može dogoditi nešto drugo osim rata - prepričava Vesna Vuković.

Zvezdana Polovina podsjeća sve, koji to žele priznati, da se rat nije dogodio preko noći, nego je dugo pripreman:- Mi nismo išli u rat, svi na radiju bili smo Vukovarci i rat je došao k nama. Rat je počeo ubojstvom hrvatskih policajaca u selu Borovo (tadašnjem Borovu Selu). Posljednji dan rada radija bio je 18. studenoga i sve to vrijeme bilo ga je i lagano i teško organizirati. Lagano jer nas je bilo malo, a teško zbog uvjeta rada. Zbog nemogućnosti kretanja rad je postao naš novi dom. Posljednje izvješće Siniša je poslao iz bolnice 18. studenog navečer. Iz bolnice smo morali izići 20. studenoga ujutro, na vratima je stajao Veselin Šljivančanin i razdvajao muškarce od žena - pojašnjava Zvezdana Polovina posljednje trenutke provedene sa suprugom Brankom i vjenčanim kumom Sinišom.

U veljači 1997. identifikacijom je potvrđeno da su Branimir Polovina, radijski tehničar, i Siniša Glavašević, novinar i urednik, ubijeni na Ovčari. Dva iznimno hrabra čovjeka, zahvaljujući čijoj sposobnosti je vukovarska istina došla do svih koji su ju željeli čuti, sahranjeni su jedan pokraj drugog na Mirogoju u Zagrebu.