Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća kod križa na Lušcu u spomen na 69 ubijenih i nestalih branitelja i civila obilježena je 25. godišnjica stradavanja Lušca. Vijence su položili i svijeće upalili: izaslanstvo Vukovarsko-srijemske županije na čelu s zamjenikom župana Željkom Cirbom, izaslanstvo Grada Vukovara na čelu s zamjenikom gradonačelnika Marijanom Pavličekom i predsjednikom Gradskog vijeća Igorom Garvrićem, izaslanstvo Garda Đakova, Koordinacija udruga proisteklih iz Domovinskog rata garda Vukovara, Javna ustanova memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar, Osnovna škola Dragutina Tadijanovića te predstavnici političkih stranaka Hrvatske demokratske zajednice i Hrvatske konzervativne stranke.

- Sjećamo se 69 poginulih mještana Lušca. Velik dio njih je stradao zbog dojučerašnjih susjeda koji su ih prstom prokazivali nakon okupacije ove gradske četvrti. Padom Lušca i pad Vukovara bio je neminovan s obzirom da su branitelji Vukovara i Borova naselje bili odsječeni, a 18. studenog dogodio se onaj tragičan kraj. Ovim putem pozivam državne institucije da odrade svoj dio posla. Mi jesmo za suživot, kršćanski je oprostiti ali suživot se može graditi samo na istini – kazao je Pavliček.

Prigodni program pripremili su učenici Osnovne škole Dragutina Tadijanovića – Područne škole Lužac, a molitvu je predvodio fra Vjenceslav Janjić, župnik župe sv. Josipa Radnika.

- Moram se ispričati ali reći ću da nas je sramotno malo branilo Lužac, 14 policajaca, 20-ak dragovoljaca iz Đakova i 30-ak domaćih branitelja s Lušca. U više navrata su pokušavali ući od strane šume Đergaj i krive bare. Kada su 16. listopada došli s te strane zarobili smo tri teka i „tamić“ naoružanja. U jednoj kući našli smo 12 vojničkih kreveta što znači da su im domaći Srbi pomagali ući u naselje pa čak osiguravali i spavanje. 02. studenog dva neprijateljska zrakoplova izbacila su dvije kasetne bombe, a nakon toga je uslijedila minobacačka kanonada iz svih smjerova. Oko 10:30 sati pokojni Karlo Vidaković i ja nabrojali smo 24 tenka koji su okružili Lužac. Više nismo imali naoružanja za kvalitetan otpor tako da smo se povukli u Okruglu ulicu. Oko 15:00 sati nesrbi su izvučeni iz podruma dovedeni na školsko igralište i mučki ubijeni. Ubijeno je između 20 i 25 osoba čak i jedna trudnica. Mi smo se oko 17:00 sati povukli na obližnje Priljevo. Prema mojim saznanjima nekoliko osoba zbog ovog zločina, 2007. godine bilo je privedeno, nakon čega su pušteni, gubi im se trag, a čini mi se da dvojica još uvijek borave na Ložcu. Ne znam zašto oni i slični njima nisu osuđeni – rekao nam je Mato Džigumović, zapovjednik policije na Lušcu.

Franjo Šoljić, predsjednik Koordinacija udruga proisteklih iz Domovinskog rata garda Vukovara rekao nam je da svaka braniteljska udruga ima u svom statutu upisanu brigu o nestalima, obiteljima stradalih te o djeci poginulih i ubijenih branitelja i dodao:

- Naša je dužnost i sveta obveza, prema onima koji su stavili svoje živote u temelje Hrvatske, da vodimo računa o tome i da se borimo za one koji su nestali, za sve one koji nisu osuđeni, a trebaju biti osuđeni. Naša borba s institucijama će se nastaviti jer je i ovdje 69 osoba ubijeno, a za sada nitko za to nije odgovarao. Metak je ovdje ubijao samo fizički ali ovdje je ubijao i prst. Prst uperen u one koji nisu poštivali volju Srbije, JNA, Arkana i sličnih – zaključio je Šoljić.

Stjepan Vidaković izgubio je za vrijeme rata devet članova obitelji, a troje ih se još uvijek vodi nestalima.

- Još uvijek tražim mamu, punca i punicu. Ne znam jesu li ekshumirani, jesu sli na sudskoj medicini. Ovdje je bilo iskapanja ali ništa od toga. Nitko ništa ne zna, nitko nije odgovarao za zločine. To je žalosno, žalosno – kratko je komentirao Vidaković.

Postrojbe JNA potpomognute paravojnim formacijama Željka Ražnatovića Arkana i raznih "dobrovoljčkih" postrojbi iz Srbije, bile su odlučne osvojiti Lužac bez obzira na gubitke jer padom ovog naselja bio im je otvoren put prema Dunavu, a izbijanjem na Dunav presjekli su komunikaciju između Vukovara i Borova naselja čime je započela posljednja agonija obrane Vukovara.  Ranjenici iz Borova naselja više se nisu mogli prevoziti u vukovarsku bolnicu. Dva tjedna poslije, 18. studenog, Vukovar je pao i tada je počeo vukovarski masakr.