U čestitci nadbiskup želi da vjernici ne izgube radost, odvažnost i predanost te da ih uvijek snaži uskrsna nada u kojoj nikada neće potamnjeti istina da je „ljubav Božja razlivena u srcima našim“ (usp. Rim 5,5).
Nadbiskup je podsjetio da nikada u povijesti čovječanstva nije postojalo vrijeme u kojemu je stanovalo samo dobro, poput sjene, dobro je uvijek bilo praćeno zlom bilo da se ono rađalo u ljudskim mislima, očitovalo u besmislenim ratovima ili pohađalo čovječanstvo u liku teških tragedija i bolesti.
„Zbog pandemije prouzročene koronavirusom svi su socijalni kontakti svedeni na minimum. Pandemija je zatvorila države i gradove. Nas je zatvorila u naše domove i odvela u izolaciju od drugih. Kao vjernici, pozvani smo sustegnuti se čak i od nedjeljnih okupljanja u crkvama, od sv. pričesti i od sakramenta pomirenja te se, u krilu svojih obitelji – kućnih crkava, „klanjati Ocu u duhu i istini“ (Iv 4,23). Pozvani smo živjeti u osami da bismo očuvali zajedništvo s drugima, pomoći najpotrebnijima držeći rastojanje, smisao življenja pronalaziti u svakodnevici, bez uobičajenih obveza i užurbanosti. Društvena se javnost također usredotočuje na ono što je najvažnije i najbitnije, kao da želi doviknuti svojevrsnu oporuku nade za preživljavanje čovječanstva, ostavljajući postrani razne oblike pomodarstvom nametnutih vrijednosti i kriterije uspješnosti, modne trendove, užitak i zabavu, fizički izgled, borbu za prestiž, itd. Za primijetiti je kako su u toj aktualnoj 'korizmi čovječanstva' popustile političke napetosti, manje je uzajamnog optuživanja, politikanstva i borbe za parcijalne interese, a prioritet su zadobili opće dobro, uzajamna pomoć i podrška, solidarnost, skrb za bolesne i za stradale u potresu u Zagrebu i okolini te druge humane vrednote. Postajemo upućeni samo na osnovne i najvažnije stvari. Raste svijest da smo tek „dašak“ i da „htjedne li Gospodin, živjet ćemo i učiniti ovo ili ono“ (Jak 4,14-15)“, napisao je nadbiskup. Dodao je kako postoji nova nada čovječanstva jer dugogodišnji neprijatelji zajednički traže cjepivo protiv koronavirusa i izlaz iz labirinta zla, nestaju suparništva i granice političkoga neprijateljstva.
Nadbiskup Hranić zaključuje kako je smrt pobijeđena Kristovom smrću i uskrsnućem te postaje prijelazom u novi život. U trenutcima patnje onomu, koji vjeruje u uskrsloga Krista, nada više nije samo smjelost očekivanja, već i početak ispunjenja vječnosti pa zato oni koji su u ovom trenutku pogođeni nevoljom, nisu tek nama poznate ili nepoznate žrtve koronavirusa, potrebne naše solidarnosti i molitve, nego istodobno, kako bi to izrazio papa Franjo, i „sveci iz susjedstva“ (Gaudete et exsultate, br. 7), zahvaćeni klicama uskrsnuća, napisao je nadbiskup.
