Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće Vukovar nije imao status grada, nego je bio trgovište i imao je ograničenu samostalnu upravu. Ugledni su se građani, među njima i zastupnik Josip Rukavina, zalagali da Vukovar dobije status grada, no dobio je to tek 23. listopada 1919. Tako je trgovište Vukovar vodilo Trgovinsko zastupstvo sa 24 zastupnika, odgovaralo bi to današnjem Gradskom vijeću. Austro-Ugarska je bila parlamentarna monarhija, ali pravo glasa imali su samo građani koji su plaćali porez. U zastupstvu je bilo osam predstavnika veleporeznika, ljudi koji su plaćali najveći porez, četiri zastupnika izabrana su u Novom Vukovaru i 12 u Starom Vukovaru. Prema popisu iz 1910. godine Vukovar je imao 10.359 stanovnika s tim da ih je samo 1.156 imalo pravo glasa. Popis pokazuje da je 80 posto stanovnika živjelo u Starom, a samo 20 posto u Novom Vukovaru. U Vukovaru je tada bilo 1.648 kuća i 2.803 nastanjena stana. U političkom životu Vukovara najutjecajnije su bile Narodna stranka koje se zalagala za suradnju sa središnjom carskom vlasti u Beču i Unionistička stranka (mađaroni) orijentirana prema Budimpešti.
Dva načelnička mandata
Vukovarski ribar i trgovac Josip Rukavina više je puta kao obrtnik biran za zastupnika u Trgovinskom zastupstvu, a 1884. izabran je jednoglasno za načelnika, usporedivo s današnjim gradonačelnikom, na tri godine. Po isteku mandata opet je izabran za načelnika, protivio se samo Aleksa Paunović koji se zapravo zalagao da načelnik bude ljekarnik Felix Streim koji je to kasnije i postao, imenovan je, ne izabran, kao predstavnik mađaronske stranke. Za Rukavinu novine pišu da je bio „žarki hrvatski rodoljub”. Vukovarske novine pišu da je Rukavina „bio predsjednikom i uvaženim članom svih naših ovdašnjih hrvatskih kulturnih, prosvjetnih i dobrotvornih ustanova”. Jedan je od osnivača vatrogasnoga društva, donator je katoličke crkve. Za Rukavinina mandata nasuta je tzv. Mala Vuka (zatrpan istočni krak Vuke) i oformljen trg, danas Trg Franje Tuđmana, gdje se trgovalo žitom. Uređeno je više ulica, nasuto i „taracano”, podignuta dunavska obala, nasuta pličina Dunava i tako povećan gradski teritorij, posađeno drveće. Otvorena je Šegrtska škola. Pripremalo se otvaranje gimnazije.
S carem Franjom Josipom
Pašnjaci u Novom Vukovaru prodani su za gradilišta obiteljskih kuća. Rukavina je vodio računa o gradskim prihodima pa je gradska uprava za 23.000 forinti kupila pravo održavanja tržnice i stočnoga sajma što joj je donosilo znatne prihode.
- Bila je velika vježba u Požegi, tu je bilo mnogo više vojničtva i baterija, bio je sam car i kralj na toj velikoj vježbi. Županija sriemska kao i druge županije sve su izaslali deputacije u Požegu te poklonstva praviti u županijskom dvorištu. Ja sam takodjer bio izabran kao načelnik i još tri odbornika u istu deputaciju gdje sam onda imao sreću sa našim carem i kraljem razgovarati. Bio sam u Pešti više put kod ministarstva gdje nas je predvodio veliki župan Kušević – napiso je Rukavina u svojoj knjizi, car je naravno bio Franjo Josip. Bio je Rukavina 1867. na krunidbi Franje Josipa mađarskom krunom u Budimpešti. Više je puta Rukavina išao i na razgovore s hrvatskim banom u Zagreb, bio je i kod preuzvišenoga biskupa Strossmayera na objedu. Navodi i da je bio 1872. u Rimu na hodočašću, proputovao Italiju, bio u Firenci, onda u Napulju gdje je vidio kako vulkan Vezuv erumpira. Na povratku je dva dana bio u Veneciji, gledao balet u zgradi opere. Talijanska hrana mu se nije svidjela, jedino hvali ribu i vino. Iz Venecije je brodom doplovio do Trsta.
Jelačićeva vojska u Vukovaru
Josip Rukavina, ugledni vukovarski gradonačelnik i poznati ribar, objavio je u tiskari Sriemskih novina 1905. godine svoju biografiju Životopis Josipa Rukavine iz Vukovara počam od 1848. Piše da je rođen u Vukovaru 30. kolovoza 1837., otac Antun, majka Jula. Majka je umrla 1842., otac 1855. Njihovih četvero djece othranila je baka Marga. Svoja je sjećanja opisao od revolucionarne 1848. godine kada su na Vukovar pucali mađarski topovi iz Bačke, a obranu Vukovara pomagale su vojne regimente iz Petrovaradina i sa sjevera Italije te husari. Prošla je kroz Vukovar 1849. vojska bana Josipa Jelačića, zvuk topova iz Novoga Sada čuo se u Vukovaru.
Još kao dječak Josip je pomagao ocu Antunu, ribaru, postavljati vrške na Adi, a poslije je u ribolov išao do Borova i Sotina, čak i u Opatovac. Otac je 24 godine imao zakup ribolovnoga prava na Vuki pa je i Josip tako nastavio. Kaže da je u Vuki bilo toliko ribe da je mogao svaki dan pun čamac šaranaca uhvatiti. U jednom je ribolovu uhvatio 200 kilograma velikih šarana i jednoga soma od 25 kilograma. Piše i da je ribu kupovao u Bilju te prodavao u Vukovaru i Novosađanima. Uzimao je u zakup pravo ribolova na Savi u Šamcu i Mitrovici te barama u Bosni, na rijekama Beravi, Spačvi i Bosutu, u Čepinu, Novom Selu, na barama u Banatu i Posavini... Konjima je vukao barku punu ribe čak do Budimpešte i tamo prodavao, kao i u Temišvaru i Smederevu. Godine 1869. imao je s Najparom u zakupu „našu Adu” gdje su uzgajali svinje pa opisuje veliku poplavu iz koje su spašavali životinje gazeći vodu do pasa. Očito je imao i neku manufakturu prerade ribe jer piše da je prodavao i usoljenu ribu, vjerojatno i sušenu.
Žito i bačve vina iz Dunava
Kada se 1856. u Dunavcu više Bučkovca potopila lađa natovarena žitom, Josip je s prijateljima grabio to žito i donosio kući, osušili su ga imali cijele godine što jesti. Potopila se i deregija (vrsta lađe) s bačvama vina, Josip se i tu okoristio. Šest je godina držao nekoliko gostionica u kojima je prodavao vino i rakiju. Zarađivao je i na preprodaji drva, jabuka, krumpira, vina i kupusa, piše da je u deregiji vozio više od 15.000 glavica kupusa, no naišao je turistički parobrod i njegovu deregiju nasukao na mlinski kamen pa je kupus završio u Dunavu, ostalo je tek 500 glavica. Jednom je u Futogu kupio 50.000 glavica kupusa i natovario punu lađu koju su vukli konji sve do Osijeka gdje je prodavao kupus. Imao je i vodenicu, mljeo žito i prodavao brašno. Okušao se i u trgovini žitom sa „starim Švererom”, dovozili su žito iz Slankamena, žito i zob iz Pančeva. Bavio se i stočarstvom. Imao je u zakupu pustaru Celije gdje je držao 350 grla goveda. Opisuje i nesreću da su mu uginula 32 vola jer su se otrovala jedući zeleni rogoz kraj bare.
- Tu se konštatiralo da meso nije otrovano ni pogibeljno, tako je sviet dočuo i došao pa su sve to meso seljaci odnieli koje im je dobro došlo, mi smo samo kože odnieli i prodali 32 komada, možete misliti to je sada prvi udarac bio za nas – zapisao je i dodao kako je goveda vlakom izvozio u Budimpeštu. Jedne zime natovario je 44 vola u četiri vagona, ali je vlak na putu ostao deset dana zameten snijegom. Volovi su gladovali, smršavjeli tako da ih Rukavina nije mogao prepoznati. Na Adi je sjekao drva za ogrjev i prodavao. Piše da ih je složio na najvišoj točki Ade, ali poplava je odnijela 500 hvati drva. Poslije je ta drva skupljao po sotinskoj Skendri, a na našu Adu, na mjesto gdje je sjekao drva, voda je donijela tuđa drva, uglavnom iz Mohača i Baje, pa ih je nakupio 300 hvati i složio ih na današnjem Trgu Franje Tuđmana koji se tad zvao Trg kralja Zvonimira. Voda je pak njegova drva iz Opatovca odnijela u Mohovsku adu i Mohovljani su ih pokupili. Iz šuma kod Vajske i Plavne izvukao je jedne godine 20.000 hvati drva.
Napao ga razbojnik
I dok je bio načelnik, bavio se trgovinom, a uzgajao je svinje. Držao je 1896. godine 400 svinja, njih 200 tjerao je na sajam u Budimpeštu, a tamo ih je većina uginula jer je harala neka zarazna bolest i tisuće je svinja uginulo. Na uzgajalištu u Vukovaru nije uginula nijedna, no stigla je bolest i u Vukovar pa je Rukavina zdrave svinje prodao, a bolesne je veterinar dao „karbonizirati”, živoder ih odnio. U to vrijeme bilo je dosta razbojnika koji su pljačkali ljude pa je tako i Rukavinu na povratku iz Morovića dočekao razbojnik i uzeo novac, lanac i sat, a razbojnici su mu ukrali i konja i kola. Rukavina je pješice stigao u Sotin, a nekoliko dana kasnije čuo je da su njegova kola viđena u Iloku. Otišao je parobrodom iz Vukovara u Ilok i doznao da su mu konji i kola kod načelnika u Divošu gdje ih je i pronašao jer su ih razbojnici ostavili, a načelnik zbrinuo. Tjedan dana kasnije razbojnik je sa svojom družinom došao u Vukovar u namjeri da nekoga opljačka, ali su oružnici to doznali. Zatekli su ga na dudovom stablu kako izviđa teren te ga ustrijelili. Rukavina je na njemu našao svoj sat, lanac i prsten.
Ženio se dva puta
Banka Hrvatska dionička štedionica osnovana je u Vukovaru 1904., osnivače je i ravnatelj do smrti bio Josip Rukavina. Bio je posljednji ceh-meštar Ribarskoga ceha i prvi predsjednik Ribarske zadruge u Vukovaru koja je imala 82 ribara. Dao je izgraditi ribarski križ u Podvuki. Među osnivačima je vukovarskoga vatrogasnoga društva, bio je i predsjednik društava od 1897. (do 1902.) kako pišu Sriemske novine 1899. godine kada je na vatrogasnoj zabavi u svratištu K lavu pozdravio „obljubljeni starina Josip Rukavina prisutne goste liepom dobrodošlicom”. Vatrogasci su imali slogan „Vatru gasi, brata spasi”. Iste novine iste godine Rukavinu spominju i kao predsjednika Hrvatskoga pjevačkoga društva „Dunav”, bio je predsjednik od 1883.
Josip se oženio 1861. godine Magdalenom Zelić iz Osijeka, živo s njom 40 godina, umrla je prije njega 1901., djece nisu imali. Po ženinoj smrti Josip se, imao je tada više od 60 godina, oženio drugi put, uzeo je „sirotu djevojku za ženu s kojom danas uživam u zadovoljstvu”. Nju nije imenovao, no iz drugih izvora znamo da se zvala Jelena Divjak. Josip je umro 17. svibnja 1907. Njegov brat Ado imao je četvero djece, rano je umro i o toj djeci brinuo je Josip. Dva sina su rano umrla, dvije kćeri se udale, dao im je Josip miraz, no piše kako je sahranio sve četvero djece pa je za pretpostaviti da nisu imali potomke. Tako danas nema živih potomaka ni Josipa ni brata Ade koji bi nosili prezime Rukavina. Josipova sestra Ema imala je sina i kćer koje je Josip također financijski pomagao. Sestrinoj kćeri je pri udaji poklonio kuću vrijednu 2.000 forinti i dao miraz od 3.000 forinti. Nije naveo jesu li Pavo i njegova neimenovana sestra imali djece.
Novac na karte i provode
- Ja sam u moje mladje vrieme kao oženit dosta novaca utukao, pobacao i luksiozno potrošio na razne načine. Prvo na karte sam silne novce izgubio ili prokarto ... onda luksus veselja pravio sam više put majalose, držao sam ručkove i veselja u vinogradu i više put kod kuće i preko u Adi na ribolovu, i tome dosta novaca košta a više put sam se zaveo u gostionicama i na plesovima – napisao je Rukavina i naveo da su ga ljudi često tražili da bude svadbeni ili krsni kum što je prihvaćao, na to trošio dosta novca, kaže da i ne zna broj kumova u Vukovaru.
U Vukovaru danas živi nekoliko obitelji s prezimenom Rukavina, no nisu u rodbinskim odnosima s Josipom, uglavnom su to naseljeničke obitelji nakon Drugoga svjetskoga rata. Josip nije u životopisu spomenuo podrijetlo svoje obitelji, a za pretpostaviti je da su bili doseljenici iz Like budući da gotovo sve Rukavine imaju ličko podrijetlo. U Hrvatskoj živi 3.200 osoba s tim prezimenom, u SAD-u 300, u Kanadi 200. U Liku su pak Rukavine doseljene iz zaleđa Zadra i zapravo su jedna grana Bunjevaca.
Na mjestu kuće raste šikara
- Još spomenuti mi je da sam u mom životu dosta se napatio u sirotinji i pretrpio svakojakih neprilika i opasnosti, ali sam ipak u zadovoljstvu živio i današnjim danom. Bio sam vjeran i odan svom vladaru, Bogu i narodu svome kao i miloj Hrvatskoj domovini za koju živim i umirem. Amen! - posljednje su rečenice u Josipovoj knjizi koju je digitalizirao, zapravo rukom prepisao tekst u računalo Ivan Hublek i njemu smo zahvalni na omogućavanju korištenja njegova prijepisa. Rukavininu knjigu posjeduje Gradski muzej Vukovar kome dugujemo i Rukavinine fotografije uz tekst. Josip Rukavina imao je obiteljsku kuću u Ribarskoj ulici, odavna je srušena, a sada su to šikarom i korovom zarasle prazne zemljišne čsetice 1906/1/2 u vlasništvu Republike Hrvatske od 2010. godine. Josip je bio omiljen među građanima i zavali su ga nadimkom Pepa. U nekrologu piše da je „alasio trudno i naporne do si je nešto stekao... bistra i proniciva duha svačega se je latio i mimo sveg zanata, i kako je bio maran i vrijedan sve mu je išlo od ruke... s vremenom je postao za naše prilike veoma imućan čovjek”.