Zvonko Barta, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Sajmišta, čovjek je koji svakodnevno nosi uspomene na najteže dane Domovinskog rata. Kao jedan od branitelja Vukovara, prošao je put od Sajmišta, preko krvavih ulica grada heroja, do logora Velepromet, Stajićevo i Niš.
- Svake godine, kada dođe jesen, sve se vraća. Bez obzira na to koliko vremena prošlo, svaki rujan, listopad i studeni jednako su teški. Čak bih rekao, sve teži. Teško je to objasniti nekome tko nije prošao rat, logore i sve ono što smo mi preživjeli. Samo onaj tko je to doživio može razumjeti - započinje svoju priču Barta.
Najkrvavije ulice Sajmišta
- Vukovar je bio najkrvavije bojište. Na Sajmištu, gdje sam se i ja borio, poginulo je više od 300 branitelja. Borbe su bile prsa o prsa, ulice krvave, a mi nismo znali odakle više crpimo snagu. Otac mi je poginuo, brat je ubijen na Ovčari, drugi je također stradao i danas živi u Australiji, tako da sam samo ja ostao u Vukovaru - govori Barta, dodajući kako su to brojke koje te prate čitav život, a još više lica ljudi kojih više nema.
Nakon pada Vukovara završio je u Veleprometu.
- To je bio najveći koncentracijski logor u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Kad su me tamo uveli, udarci su padali bez prestanka. Batine, zlostavljanja, glad. Nisi imao pravo pitati ni zašto te tuku. Samo bi dobio još više - prisjeća se naš sugovornik, pojašnjavajući da „kad ti gledaju u oči i tuku te, kad ne znaš hoćeš li dočekati sutra, to nije život, to je borba za goli opstanak.”
Prijatelj koji mu je spasio život
Usred pakla Veleprometa dogodilo se nešto što Zvonimir Barta ni danas ne može zaboraviti, trenutak koji mu je, kako kaže, spasio život.
- U Veleprometu sam prepoznao mnoge, ali na neprijateljskoj strani. Nisam imao hrabrosti obratiti im se. Nas dvanaestoricu poredali su uza zid, a tada sam ugledao prijatelja iz djetinjstva, Srbina s kojim sam odrastao. Skupio sam hrabrosti i dozvao sam ga. Kad me prepoznao, pitao je: „Što ti radiš ovdje?” Odgovorio sam: „Vidiš što radim!” Prišao mi je i odvojio me u stranu - prisjeća se Barta.
Taj trenutak kratko je izgledao kao tračak normalnosti.
- Zatražio sam ga cigaretu. Dao mi je, zapalio sam i pitao smijem li čučnuti. „A što ne bi smio?” rekao je. I baš tada dobio sam udarac vojničkom čizmom u glavu. Zubi su mi izbijeni, krv je potekla iz usta i potiljka. Bol je bila takva da više nisi znao ni tko si ni gdje si - sjeća se Barta.
No, upravo taj trenutak nasilja bio je prijelomnica.
- Daljnje maltretiranje spriječio je moj prijatelj iz djetinjstva. Stao je iza mene i uzeo me pod svoju zaštitu - govori naš sugovornik, dodajući da nije bilo njega, danas sigurno ne bi govorio ovu priču.
Taj čin čovječnosti, kaže Barta, zauvijek mu je urezan u pamćenje.
- Kad netko u takvom zlu pokaže ljudskost, to ne možeš zaboraviti. On je bio čovjek. I zbog njega ja sam danas živ - ispričao je, no slike iz Veleprometa i dalje ga progone. Kaže kako se ono što se ondje događalo ne može nikome objasniti, razumjeti to mogu samo oni koji su sami prošli kroz logor. Batine, silovanja, ponižavanja, glad, strah i smrt, kazao je, ondje su postali svakodnevica.
Preživjeti nezamislivo
Nakon Veleprometa, Barta je završio u Stajićevu i Nišu.
- Stajićevo je bilo strašno, ali Niš… Niš je bio najgori. Zidovi debeli, prozori sa željeznim šipkama, hladnoća, batine, glad. Tamo su nas psihički i fizički lomili. Ne možeš to objasniti nikome. Kad zatvorim oči, još uvijek vidim te zidove i osjećam taj smrad - govori nam naš sugovornik, koji je spas u Hrvatskoj pronašao 26. siječnja 1992. godine, u razmijeni logoraša kod Bosanskog Broda.
- Svaki dan bio je borba za goli život. Mnogi moji suborci nisu preživjeli. Ja jesam, ali ostalo je sjećanje koje nikada neće nestati - priča Barta.
Sjećanja koja ne blijede
Za Zvonka Bartu ni danas nema zaborava. Svaka obljetnica, svako ime pročitano na komemoracijama vraća ga u 1991. godinu. Danas, kao predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Sajmišta, Barta radi na očuvanju istine i sjećanja na žrtve.
- Za mene je svaki dan kao da je jučer bilo. Kad legnem navečer, uvijek se vraćam u te dane. Ljudi misle da vrijeme liječi rane. Ne liječi. Samo naučiš živjeti s tim, i sve teže je iz dana u dan. Naš zadatak je da istina nikada ne bude zaboravljena, za sve one kojih više nema - poručio je Barta.