Iako je od krvave bitke za Vukovar prošlo već pune 34 godine ipak i dalje postoje brojne neispričane priče i nepoznate ljudske sudbine. Nakon gotovo tri i pol desetljeća šutnje svoju je priču o krvavoj vukovarskoj jeseni odlučio podijeliti i Željko Varhold, tada 21 godišnjak, branitelj s Trpinjske ceste.
OD VOZAČA U PEKARI DO PUNKTA KOD ZURICHA
Željko je prije rata živio mirnim životom, u Borovu naselju završio je obućarsku školu, a pred početak rata zaposlio se u borovskoj pekari u kojoj je radio kao vozač do trenutka kada je odlučio da više ne želi odlaziti u selo Borovo zbog straha za vlastiti život. Obrani Vukovara priključio se sa svojim prijateljima i susjedima, a u početku je sudjelovao u čuvanju straže na punktu Zurich na izlazu iz Vukovar prema Trpinji.
- Kada je postalo jasno da će u Vukovaru doći do sukoba priključio sam se aktivnostima koje smo u tim trenucima provodili, sa susjedima, prijateljima i poznanicima koje smo do tada sretali u našoj crkvi organizirali smo straže. Svi smo se poznavali i bili povezani, odrasli smo skupa i naravno da smo se svi odlučili braniti svoj dom, skromno ističe Željko koji je godinu prije odslužio vojni rok u JNA što mu je pomoglo jer je naučio koristiti naoružanje.
- S odsluženja vojnog roka vratio sam se u proljeće 1990. godine i bio sam među rijetkima koji su znali baratati oružjem, a u početku je bilo podosta anegdota vezanih upravo uz rukovanje oružje jer smo mi svi bili obični ljudi koji nisu niti sanjali da će jednoga dana morati ratovati, ali na sreću ništa nije završilo kobno, prisjeća se Željko i kaže kako u početcima bitke za Vukovar branitelji nisu dobro poznavali tehniku, borbene avione, tenkove i naoružanja s kojima je JNA napadala Vukovar.
- Bilo je jako teško u početcima jer nismo znali puno o onome što nas čeka i kako se protiv toga boriti. Nismo bili svjesni rata, ali smo se brzo morali suočiti i prihvatiti da imamo rat u vlastitom dvorištu. Brzo smo se organizirali iako smo o borbenim djelovanjima morali učiti u hodu. Slušali smo jedni druge i kako se netko od nas dokazivao sve više bismo ga pratili, priča Varhold koji ne želi posebno isticati sebe niti svoje suborce, osim kada je riječ o jednom čovjeku, njegovo ime je Blago Zadro.
- Tijekom obrane grada bilo je težih i lakših dana, najteže je bilo kada poginu ljudi koje poznajete. Blago Zadro je veličina čovjeka koja se ne može izmjeriti. Blago je sa svoja dva sina bio izložen i to dovoljno govori o njemu. Marko Babić uništio je brojne tenkove, a za to je trebalo imati hrabrosti i stati pred takvu grdosiju. Da nije bilo takvih ljudi ne znam što bi se dogodilo jer kada smo svi mi znali da pored sebe imamo čovjeka koji će ti pomoći u svakom trenutku bilo je lakše riskirati i boriti se, kaže Željko.
14. RUJNA: DAN KOJI SE NE ZABORAVLJA
Trpinjska cesta upravo zbog uništavanja neprijateljske tehnike danas je poznata kao groblje tenkova, a Varhold kaže kako su uništavali tenkove improvizirajući na razne načine.
- Snalazili smo se kako god smo mogli, kada je 14. rujna u naselju krenuo veliki napad Blago i mi koji smo se zatekli u Slavonskoj ulici improvizirali smo s jednom kumulativnom minom koju smo bacili na njega. Problem je bio što tenkovima nismo mogli prići dovoljno blizu pa smo radili razne stvari koje su nam padale na pamet kako bismo ih uspjeli zaustaviti. Upravo taj 14. rujna je dan koji nikada neću zaboraviti jer je napad krenuo iznenada. Tada sam u jutarnjim satima s položaja otišao do moje kuće i sve je djelovalo dosta mirno, međutim kada je napad krenuo nastao je kaos koji je trajao danima i naravno da u takvim situacijama čovjek pomisli kako neće preživjeti, ali bolje je o tome ne razmišljati. Nisam se bojao smrti, najviše me je strah bilo zarobljavanja i svi smo mi imali u džepu taj jedan metak za sebe ako do toga dođe, govori Željko i potom se prisjeća ranjavanja zbog kojeg je početkom studenog proveo dva dana u Borovo Commerceu.
RANJAVANJE, POVLAČENJE I POSLJEDNJI POLOŽAJI
- Ranjen sam u glavu 2. studenog, pogodilo me zrno tenkovske granate koje su suborci pronašli odmah pored mene i na njemu je još bilo moje kože i kose. Tada su me odvezli u Commerce gdje su mi pružili pomoć. Tamo sam proveo dva dana i vratio se na položaj jer nisam želio ležati u podrumu s civilima i ženama, govori Željko koji se iz Commercea vratio na položaj koji je sa svojim suborcima branio od početka napada na Vukovar u Slavonskoj ulici kojeg su branili do trenutka kada nisu dobili zapovijed da se svi moraju povući prema mjesnoj zajednici.
- Ne mogu govoriti o točnom datumu, ali iz zapovjedništva nam je rečeno da bi trebao netko ostati na položaju, a da se ostali povuku. Međutim mi nismo to htjeli prihvatiti i htjeli smo svi ostati zajedno na položaju, ali na kraju zbog mogućnosti opkoljavanja smo se svi povlačili po dogovoru ulicu po ulicu prema mjesnoj zajednici u tadašnjoj ulici Nikole Demonje, kaže Željko.
U tim trenucima Željko je postajao svjestan da se bitci za Vukovar bliži kraj, ali je isticao da niti u jednom trenutku njihov moral nije padao i borili su se s vjerom u pozitivan ishod do samog kraja.
- Moral nikada nije bio upitan jer smo mi svi u Vukovaru ostali dragovoljno i borili se s prijateljima i susjedima. Najteži trenutak po pitanju morala bio je kada je poginuo Blago jer je on za sve nas značio jako puno i nije bili problema kojega Blago nije rješavao, ali brzo smo shvatili da moramo dalje boriti se za naše živote. Morali smo organizirati kakvu takvu obranu do zadnjeg dana. Kako je vrijeme odmicalo bilo nas je sve manje, neki su uspjeli otići u proboj, posljednjih dana nije više bilo ni zapovjednika, a mi smo povlačeći se prema Commerceu obilazili kuće i pomagali civilima, tko god je htio mogao je s nama ići prema tvornici, kaže Željko.
COMMERCE, LOGOR I RAZMJENA – PUT U PAKAO
Prije dolaska u Commerce Željko je prvi put došao u poznate borovske solitere u kojima su bili brojni civili, a upravo u skloništima branitelji su proveli jednu noć prije nego što su organizirali obranu oko Commercea.
- Nisam niti znao za ta skloništa, ljudi su tamo proveli nekoliko mjeseci, a nakon te noći krenuli smo prema Commerceu i tamo organizirali obranu na strani prema silosu. Doslovno smo se borili s njima udaljeni nekoliko metara, dijelila nas je samo žica između tvornice i silosa. Znali smo da ako mi odemo s tog položaja da će oni ući u Commerce, ističe Željko koji je na tom mjestu i zarobljen u trenucima kada je Commerce bio u plamenu i kada su ga drugi branitelji išli gasiti kako bi spasili ranjenike i civile.
- Metak u džepu me je odao pri zarobljavanju, u tim trenucima raspravljali su što će s nama i hoće li nas strijeljati, na sreću sačuvali smo živu glavu do trenutka kada je u stigla profesionalna vojska jer su teritorijalci i lokalni Srbi tražili ljude imenom i prezimenom, ali na sreću u tim trenucima tamo je došla i vojska koja je bila malo civiliziranija što nam je vjerojatno sačuvalo živote, prisjeća se Željko trenutaka u Commerceu nakon zarobljavanja i maltretiranja u noći s 19. na 20. studenoga ističući kako su već tu večer dobivali batine.
Željko je potom završio u zarobljeništvu, prva postaja tog paklenog puta bio je Dalj, a potom Stajićevo.
- Sreća je naša bila što je nekoliko vojnika, koji su nas čuvali na putu od Vukovara prema Dalju, bilo civilizirano. Sljedeća postaja bilo je Bogojevo i tamo smo bili na ispitivanjima gdje su nas pitali za točno određene događaje i ljude. U tim trenucima naš dogovor je bio da krivnju prebacimo na one koji su poginuli ili su otišli u proboj. Nažalost upravo su zbog toga neki ljudi prošli velike torture jer mi nismo znali da su se neki iz proboja vratili u Borovo. Nakon Bogojeva doveli su nas u Stajićevo i tamo smo bili do 20. prosinca. Uvjeti su bili katastrofalni, ljudi su se smrzavali, a mućenja su bila svakodnevna. Nažalost nije bilo niti nekakve minimalne ljudskosti među onima koji su nas čuvali, prisjetio se Željko koji je nakon Stajićeva završio u Mitrovici.
- U Stajićevu sam prije odlaska u Mitrovicu uspio preko Crvenog križa poslati poruku mami da sam živ, a potom sam u Mitrovici proveo ostatak zarobljeništva dok nisam razmijenjen u Nemetinu nakon devet mjeseci logora, prisjetio se Željko kroz suze.
NAKON SVEGA - TIŠINA
Nakon što je došao iz zarobljeništva Željko je još kratko vrijeme proveo u vojsci, a potom je završio njegov ratni put koji je ostavio brojne neizbrisive ožiljke koji će ga pratiti do kraja života. Danas je pak Željko ponosni otac troje djece kojima rijetko govori o onome što je proživio.
- Djeca su sad već velika i oni sami saznaju neke stvari. Nisam ih nikada želio opterećivati s onime što smo proživjeli. Danas trebamo biti optimistični i gledati u budućnost, zaključio je Željko čija priča nije samo svjedočanstvo o hrabrosti i preživljavanju, već i podsjetnik na cijenu slobode koju danas uživamo. Njegova skromnost kada govori o proživljenom je zapanjujuća, a njegove riječi prenose bol, ponos i neizbrisivu vezu s onima koji se nikada nisu vratili. Borovo već više od 30 godina nije samo ime naselja nego je simbol otpora, žrtve i neslomljivog duha jednog naroda. U tišini nakon njegovih riječi ostaje samo zahvalnost onima koji su branili Vukovar, njima dugujemo više nego što riječima možemo opisati.