Nakon 44 godine, koje je provela u Gradskom muzeju Vukovar, i 30 godina na čelnom mjestu ove krovne kulturne ustanove u našem gradu, Ružica Marić krajem ovoga mjeseca odlazi u više nego zasluženu mirovinu. Svoju muzejsku priču započela je kao etnologinja i arheologinja, a 1993. postala je ravnateljica. Cijeli svoj radni vijek utkala je u rad vukovarskog muzeja, ali i bila ključna osoba u ponovnom stvaranju kulturnog života našeg grada nakon Domovinskoga rata. Prije odlaska u mirovinu ekskluzivno za Vukovarske novine progovorila je o svom životnom putu, sjećanjima, posebnim trenutcima vezanim uz muzej, ali i njenoj viziji budućnosti naše kulture.
Nakon trideset godina na mjestu ravnateljice Gradskog muzeja Vukova odlazite u više nego zasluženu mirovinu. U muzeju ste počeli raditi godinama prije Domovinskoga rata. Kada i kako je sve počelo?
- U muzeju sam se zaposlila 1979. godine na mjestu etnologa. Mjesec dana nakon moga zaposlenja organizirana je velika akcija Mladi istraživači koja je u naš grad dovela trideset mladih iz cijele Jugoslavije. U toj akciji Etnografskoga instituta iz Zagreba organizirano je istraživanje etnološke baštine na području tadašnje Općine Vukovar, a voditelj je bila etnologinja Zdenka Lehner koja je i prije toga radila na istraživanju slavonske etnološke kulture. Uz nju sam, obilazeći terene kao domaćin, upoznala jako puno ljudi, ali i kulturnu baštinu naših sela obzirom da je raspon općine tada bio do Iloka. To je bio moj prvi uvod u spoznaju o vrijednostima kulturne baštine koja se čuvala u muzeju. Moje prve aktivnosti bile su sređivanje etnografskog depoa u muzeju, a uz Zdenku sam organizirala i prvu izložbu o bijelom tkanju koja je održana u vukovarskom muzeju. Tada mi je to bio veliki izazov, a uz to sam inicirala i radionicu tkanja na otvaranju izložbe. Posebno su nam pomogli prijatelji iz Bapske koji su ispekli i domaće kolače. To je trajalo godinu dana, a zatim sam počela raditi na mjestu arheologa. Već u prvim kontaktima s arheološkom baštinom, studirala sam arheologiju, otvorila se vrlo velika mogućnost organizacije arheološkog istraživanja na arheološkom lokalitetu Vučedol. Uz tadašnjeg direktora i arheologa Antuna Dorna osnovali smo iznimno značajnu ekipu predvođenju dr. Aleksandrom Durmanom s kojom smo, uz suradnju Arheološkog muzeja u Zagrebu i Arheološkog odjela Filozofskog fakulteta, započeli veliko arheološko istraživanje Vučedola.
Svečanost otvorenja Gradskog muzeja Vukovar nakon povratka 27. svibnja 1997.
Vukovar je 1991. godine doživio velikosrpsku agresiju. Kakva su Vaša sjećanja iz Domovinskog rata?
- Sve što se te godine događalo, bilo je izvan svih mogućih scenarija koje bismo ikada mogli zamisliti. Nevjerojatno, neočekivano i strašno iskustvo. Već sredinom 1991. godine, kada se dogodio zločin u selu Borovo, iz Ministarstva kulture dobili smo naputak da građu iz stalnih postava sklonimo u sigurnije prostore, da obilježimo spomenike kulture znakom haaške konvencije i da se pripremamo za neke eventualne događaje u koje, iz vlastitog iskustva mogu reći, nitko nije vjerovao da će se stvarno dogoditi. Već 25. kolovoza, nakon što je povjerenik Vlade RH Marin Vidiš Bili izdao proglas da ne dolazimo na posao, ja sam, u želji da fotografijom dokumentiram događaje, došla u muzej i tada prvi puta vidjela što znači bombardiranje i razaranje grada. Tu noć na jedan od paviljona dvorca Eltz, koji je bio u službi Vupika, bačena je bomba od 300 kilograma, tzv. krmača i paviljon je srušen do temelja. U nevjerici sam, ali ipak u svijesti želje za dokumentiranjem, fotografirala ruševine i poslala fotografije u Muzejski dokumentacijski centar koji ih je sačuvao, a ti su snimci bili prvo svjedočanstvo o početku ratnih razaranja. Meni je to vrijeme bilo najstrašnije što se u ljudskom životu može dogoditi i s nevjericom sam obilazila ruševine. Naravno, ni u snu nisam znala da je to samo početak sustavnog rušenja grada i muzeja te da će u sljedeća tri mjeseca Vukovar i njegovi stanovnici doživjeti razaranja, žrtve, smrt i strahote.
NESTALO 30 POSTO GRAĐE
Potpisivanje protokola o povratu umjetnina iz Novoga Sada
Što je sve od muzejskog postava nestalo u ratu? Postoji li kulturna baština za kojom se još traga?
- Muzejsku građu smo sklonili u hodnike muzeja, a najvrjedniji dio, poput Zbirke Bauer, prenijeli smo u Franjevački samostan. To je sve već bilo u jeku ratnog razaranja i tu je zbirku iz prostora zgrade bivše banke SDK sklonio naš kolega Stjepan Petrović zajedno s vukovarskim braniteljima. Muzejska građa, koja je ostala u muzeju, doživjela je ratna razaranja i okupaciju Vukovara. Mi kustosi u progonstvu nismo imali spoznaju o tome što se s tom građom događalo, a tek smo rijetko mogli na televiziji vidjeti izvješća o kasnijim razaranjima. Tek smo u izvješćima članova međunarodnih komisija, koji su se bavili uvidom u zaštitu i stradanja kulturne baštine u ratu, mogli vidjeti razmjere stradanja grada i muzeja. Bile su to prve slike srušenog muzeja bez krova, s ogoljenim zidovima i građom zatrpanom ruševinama. Tada smo mogli tek pretpostaviti kakvo je stvarno stanje. Najveći dio građe, koliko smo vidjeli na televiziji, bio je odvezen kamionima, a o toj građi nismo znali ništa sve do 2001. godine. Cijeli proces uvida u stanje muzejske građe u međunarodnim pregovorima kao i proces povrata umjetnina vodila je Branka Šulc, pomoćnica ministra kulture s kojom smo kao članovi stručne komisije u dva navrata boravili u Vojvođanskom muzeju u Novom Sadu gdje su se nalazile muzejske zbirke. U komisiji sam bila i ja te smo u tom muzeju, pregledavali stanje zbirki i zatim sudjelovali u pakiranju i prijenosu iz Novog Sada u Vukovar. Protokol o povratku muzejske građe potpisan je 13. prosinca 2001. godine u Mramornoj dvorani našeg muzeja, a tu noć smo u suradnji s kolegama iz Klovićevih dvora, koji su donijeli svoje vitrine, organizirali prvu izložbu otuđenog i tada vraćenog muzejskog blaga. Tada smo mogli pokazati dio vraćene baštine iz muzeja i Franjevačkoga samostana. Nakon aktivnosti i uvida u vraćenu građu spoznali smo da je oko 30 posto građe nestalo, najvećim dijelom umjetnine iz Zbirka Bauer, kulturno povijesne zbirke, dok je etnografska zbirka gotovo u cijelosti uništena. Jako je teško ući u trag nekim mogućim izvorima gdje se nalazi ta baština, premda su nestale građe na Interpolovoj listi traženja. No, tek kada se nešto objavi u javnosti i kada imate konkretan dokaz, možete nešto poduzimati. Nažalost, u našem slučaju, to se do danas nije dogodilo.
Povrat umjetnina iz Muzeja Vojvodine u Novom Sadu
Nakon rata uslijedilo je vrijeme progonstva, a 1993. godine preuzeli ste čelno mjesto muzeja. Kako je tada bilo preuzeti vodstvo krovne kulturne ustanove u gradu?
- Zajedno s drugim tvrtkama i ustanovama u Zagrebu bili smo tada prozvani "ustanovama u progonstvu". Tadašnji direktor Republičkog fonda za kulturu Božo Biškupić organizirao nam je prvo smještaj u Muzejskom dokumentacijskom centru, a nakon godinu i pol dana u Muzeju Mimara. Djelovali smo pod nazivom Gradski muzej Vukovar u progonstvu. U to vrijeme, obzirom na ratne opasnosti, Ministarstvo kulture zatražilo je od svih hrvatskih muzeja da svoje postave sklone u depoe, tako je bilo i u Mimari. Biškupić je tada započeo veliku akciju doniranja umjetničkih djela za naš muzej, a kao simbolično vezivanje umjetnika i ljudi dobre volje za Vukovar, oko ideje mira i zajedništva. Bila je to prva akcija kojom smo se intenzivno bavili u to vrijeme. Ratna ravnateljica Zdenka Buljan bila je u Našicama kod roditelja do 1993. godine iščekujući sudbinu zarobljenog supruga Željka s kojim je i sama prošla zarobljavanja i kolonu. Te godine sam ja preuzela muzej, a gospođa Buljan je postala pročelnica za kulturu Vukovarsko-srijemske županije. Zajedno smo s Ministarstvom kulture i Muzejskim dokumentacijskom centrom nastavili traganje za izgubljenim vukovarskim blagom.
Prve Adventske svečanosti u Vukovaru 1998. godine
Kada ste i kako prvi put nakon Domovinskog rata ušli u Vukovar? U kakvom ste stanju zatekli muzej?
- Prvi puta nakon rata u Vukovar sam ušla pred Božić 1996. godine kao članica komisije koju je oformilo Ministarstvo kulture na čelu s ministrom Biškupićem. Zadatak je bio vidjeti stanje kulturne baštine Vukovara i građe muzeja i Franjevačkoga samostana. To je bio dogovor na zahtjev Biškupića generalu Jeanu Kleinu koji je osigurao naš ulazak u grad. Pod vodstvom transportera i UN-ovih vojnika u bijelim uniformama po prvi put smo vidjeli izvana i sa strane dvorišta našu zgradu muzeja i uvjerili smo se u stanje razaranja. Zapalili smo svijeću u razrušenoj crkvi na nepostojećem oltaru, a zatim smo prošli gradom. Na moju zamolbu provezli smo se i mojom ulicom jer sam imala želju vidjeti svoju kuću. Nisam ju prepoznala. Nakon toga, uslijedio je i drugi ulazak u grad u istoj organizaciji kada smo mogli prošetati središtem grada. Došli smo i do muzeja gdje smo se susreli s muzealcima i Oliverom Crevar. Prvi put smo tada ušli u samu zgradu gdje smo svjedočili ogromnim razaranjima. U crkvi sv. Filipa i Jakova Ministar Biškupić i svi mi okupljeni uočili smo tada da se na velikim stupovima, koji su držali svod naše crkve, nalaze već iskopane rupe što je ukazivalo na početnu akciju miniranja cijele crkve, kao što su minirali Bećarski križ ili pak crkvu u Bogdanovcima i druge. Imali su očitu želju uništiti svako svjedočanstvo života hrvatskog življa na ovom prostoru. Biškupić je upozorio Kleina i on je, na svu sreću, zaustavio razaranje crkve.
Adventske svečanosti u GMV
OTVARANJE MUZEJA
Kako su izgledali početci povratka? Koliko je bilo izazovno ponovno obnavljati kulturni život grada?
- Oni koji nisu izravno sudjelovali u povratku, možda u mašti zamišljaju to kao lirsku ideju. To je daleko od toga. Ulazak u grad 1997. godine, nakon prve komisije, značio je da se prvo osiguravaju punktovi kako bi moglo započeti njegovo funkcioniranje. Nas stotinjak povratnika prvo smo se mogli stacionirati u vinkovačkom hotelu odakle smo sa specijalnim vozilima i s propusnicama dolazili u grad i sastajali se u zgradi današnje Fine. Ta zgrada ostala je jedina sačuvana u betonskoj konstrukciji i bilo je moguće odmah započeti s njenom rekonstrukcijom u kojoj su se odvajali boksovi predviđeni za radni prostor tvrtki i ustanova, ali i samog gradskog poglavarstva. U toj zgradi bilo je predviđeno i mjesto za nas iz muzeja, ali nakon temeljitog obilaska dvorca vidjela sam da su prizemni prostori u oštećenom, ali ipak cjelovitom stanju i zamolila sam Biškupića da se mi ipak uselimo u dvorac jer sam razmišljala o tome da ćemo u dovrcu ipak biti na licu mjesta i poduzimati radnje i prve korake nakon povratka. Ministarstvo je tada organiziralo Komisiju za procjenu ratne štete i po nalogu Biškupića Konzervatorski odjel iz Osijeka napravio je prvi projekt gdje su nam osigurali prostore za rad i izložbe. Osim toga, izvođači radova su prepoznali naš zanos i nevjerojatnu želju da se kompleks dvorca Eltz stavi u funkciju pa su pomogli obnoviti više od predviđenoga. Osposobili su svečane dvorane i predvorje, a na prostoru stropa, koga nije bilo i vidjelo se nebo, provukli su žice za galerijsku izložbenu djelatnost. Obnova je započela sredinom 1997. godine, a 27. svibnja 1998. smo otvorili muzej za javnost. To je bila nevjerojatna priča jer nam je želja za povratkom dala snagu i potreban adrenalin. Bila je prejaka želja za stvaranjem doma gdje smo mogli ostvarili svoje domaćinstvo za mnoge umjetnike koji su nas podržavali i koje smo okupljali oko Vukovara i naše kulturne baštine. Nakon pokrenute akcije prikupljanja umjetničkih djela za Vukovar 1992. godine, Biškupić nam je omogućio obilazak najvećih muzeja i galerija Hrvatske, a na taj način smo povezivali domaće kulturne djelatnike i ustanove sa Klubovima Vukovaraca koji su djelovali u svim mjestima gdje su bili prognani Vukovarci. Otvaranje muzeja značilo je i otvaranje vrata našim prijateljima, a na otvaranju smo izložili po prvi puta original Vučedolske golubice kao simbol ustrajnosti i Vukovara.
Izložbe u prostoru srušenoga dvorca Eltz
Koje su prve manifestacije organizirane? Adventske svečanosti posebno su ukorjenjene u srca svih građana.
- S Adventskim svečanostima započeli smo 1998. godine u srušenoj mramornoj dvorani s otvorenim nebom. Šumarija nam je donirala borove, postavili smo adventski vijenac, a prvi gosti, koji su upalili prvu svijeću, bili su članovi KUD-a Sesvečice iz Podravskih Sesveta. Osim što su unijeli svjetlo, tradicionalno su nam ukrasili borove. Ta prva svijeća dala je doživljaj iluzije doma, a snažne emocije govorile su o tome koliko je kulturna baština važna i koliko smo ukorijenjeni u naš grad. Značenje zajedništva pokazat će se kroz godine, a povezivanje cijele Hrvatske oko Vukovar doprinosilo je u obnovi kulturnoga života grada. Svečanosti su od začetka zamišljene tako da svake godine imaju svoju temu i kroz četiri tjedna pali se adventska svijeća u nastojanju da obuhvatimo sve segmente kulturnoga života Vukovara. Prvu svijeću pali tradicionalno gradonačelnik ili gradonačelnica, drugu oni koji su ostavili pečat na razvitku i obnovi grada, treća je pripala glumcima, a četvrtu pali mladost grada koja je u toj godini postigla izvrsne rezultate u različitim segmentima. Uz nastupe gostujućih KUD-ova prikazani su i brojni hrvatski božićni običaji. Uvijek smo uključivali mlade, školarce i druge sugrađane, ali i umjetnike kroz izložbe i promocije. Važna je bila i manifestacija Vukovarski stol gdje smo pozivali sve udruge i nacionalne manjine, kao i građane, da se uključuju u svečanosti pripremanjem slastica i domaćih jela kako bismo jedni druge darivali i stvarali zajedništvo kroz gastronomiju. Kako su prvi povratnici vikendom odlazili obiteljima u Zagreb i drugdje po Hrvatskoj i u gradu nikoga nije bilo, paljenje prve adventske svijeće organizirali smo ponedjeljkom. Iduća je značajna akcija je Vukovarski festival komorne glazbe koji je održan prvi puta još u srušenom dvorcu pod otvorenim nebom na inicijativu pijanistice Vlaste Gyure. Na taj način utemeljen je festival, a u 20 godina u Vukovaru su gostovala eminentna imena hrvatske i europske glazbene scene koja su nastupala na otvorenom, ponekad u uvjetima bez struje, pod olujama. Tako smo postali prepoznatljivi po želji i snazi jer smo u razrušenom i bezuvjetnom okruženju znali stvarati vlastitu iluziju doma. Na te načine povratnicima smo ukazivali na budući život u Vukovaru i trudili smo se činiti sve kako bi ruševine prestale biti važne. U mraku grada imali smo blještavi dvorac pun ljepote i događaja i to nam je davalo poticaj za dalje. To je zaista bilo razdoblje koje je, nekada mi se čini, bilo toliko nabijeno emocijama da nisam bila svjesna stvarnosti. Mislim da se našim sugrađanima, posebice roditeljima, bilo jako teško odlučiti na povratak iz progonstva. Njihova djeca su započela ili nastavila školovanje u nekom drugom mjestu, njihovi roditelji su u međuvremenu možda uspjeli pronaći novo zaposlenje. U takvim okolnostima velika je hrabrost vratiti se u srušeni grad i neizvjesnost. No vodila ih je bila velika želja i emotivna snaga da ustraju u povratku i započnu s oblikovanjem života u srušenom gradu, vjerujući u njegovu budućnost.
STOTINE MANIFESTACIJA
Vrlo su upečatljive ostale i manifestacije poput Vukovarskog salona i Neba nad Vukovarom. Kako su se rodile te ideje?
- Idejni začetnici Vukovarskog salona bili su akademski slikar Dubravko Adamović i Antun Krešić. Oni su izrazili želju, kasnije su ju i ostvarili, da pozovu žiriranjem sve hrvatske umjetnike koji bi potom u srušenom dvorcu prezentirali tadašnji hrvatski suvremeni likovni trenutak. Sudjelovalo je oko stotinu umjetnika iz svih žanrova, a izložbe su bile postavljene od ulice preko perivoja do samih srušenih prostora dvorca. To je također bilo umjetničko sažimanje koje je svima ovdje izazvalo nevjerojatne emotivne naboje. Svi ti umjetnici bi nakon vukovarskih izložbi postali svjesni da su se preko njih, na neki način i oni sami utkali u temelje ovoga grada. Njima, koji su do tada izlagali u velebnim likovnim prostorima i glazbenim dvoranama izlaganajem u srušenom dvorcu, nikako nije bilo isto. Oni su Vukovaru poklonili dio sebe, ovdje su ostavili svoje emocije, i nama, domaćinima i vukovarskoj publici, to je zasigurno bio poseban kulturni događaj. Nakon pet godina održan je i drugi Vukovarski salon koji je okupio zavidan broj eminentnih umjetnika. Ova iznimna aktivnost našem je gradu i muzeju donijela oznaku kulturnog središta, ne samo naše sredine, nego cijelog hrvatskog prostora. Još jedna velika kulturna akcija koju smo organizirali nosila je naziv Nebo nad Vukovarom. Riječ je o muzejskoj akciji u čast našega povratka, prvu izložbu i naše prve muzejske aktivnosti 1998. godine. Jedan od naših kolega, ravnatelj Strossmayerove galerije, nakon nekoliko dana donio mi je film i pokazujući snimljeni materija, rekao je: „Snimio sam samo nebo nad Vukovarom.”. To mi je dalo ideju da od tih snimaka neba nad Vukovarom napravimo plakat, a već iduće godine da organiziramo istoimeni kulturni događaj, u spomen na povratak u Vukovar i da to bude kulturni događaj gdje bismo se kroz izložbe, koncerte i druge manifestacije dotaknuli kulturnih vrijednosti, kulturne baštine i kulturne obnove grada. Za svaku godinu smo izrađivali plakate koji su bili utemeljeni na nekom važnom događaju iz prethodne godine. Tako je jedan od plakata posvećen izradi novoga logotipa Gradskog muzeja Vukovar, drugi Vučedolskoj čizmici, treći je bio posvećen početku arheoloških istraživanja i tumačenju vučedolskog Oriona kao najstarijeg europskog kalendara, idući je bio vezan za 2009. godinu i početak obnove kompleksa dvorca Eltz. Tada smo angažirali fotografa Šimu Strikomana koji je u našem perivoju napravio milenijsku fotografiju. Željeli smo da djeca iz vukovarskih vrtića i prvih razreda osnovnih škola i Hrvati i Srbi svojim tijelima načine oblik Vučedolske golubice, naše najstarije arheološke posude, jer smo smatrali kako se na taj način šalje snažna poruka. Pokazali smo istodobno nekoliko vrlo važnih segmenata, o ustrajnosti kulturne baštine, njenoj nerazorivosti, jer je Vučedolska golubica prošla pet milenija da bi zapravo bila sačuvana do danas. Na toj fotografiji bili su prikazani i segmenti srušenoga dvorca Eltz, također kao neuništive kulturne baštine, a koji je tada bio pred početcima obnove. Treći segment je Dunav kao naša najznačajnija odrednica koja je definirala cijeli ovaj prostor na desnoj obali na kojoj su nastajali arheološki lokaliteti, srednjovjekovni gradovi, kao i naš grad Vukovar. S tom porukom zajedništva, gdje smo naglasili da mi u Vukovaru i muzeju živimo i gradimo zajedno, poslali smo poruku o načinu našega rada i svrsi našega postojanja, gdje smo kroz tu simboliku utkali i simbol našega muzeja, o čemu svjedoči i završna slika našega stalnoga postava. Sve to vrijeme smo se na aktivan način trudili okupiti i u sve sadržaje uključiti građane. To i jest odlika našega muzeja jer smo i u predratnom razdoblju bili središte brojnih kulturnih događanja gdje smo kroz zbirke pokazivali da smo daleko izvan kruga grada, da smo puno više. Kroz samu arheološku baštinu, koja dokumentira nalaze vučedolske kulture koja se širi na čak 13 europskih zemalja, sa Zbirkom Bauer koja obuhvaća najjače hrvatske slikare i umjetnike između dva svjetska rata, mi smo već pokrili veliko područje Hrvatske i Europe. Kada na to dodamo još sve aktivnosti i manifestacije, festivale i Adventske svečanosti, opet smo bili vezani kao središte oko koga su se okupljali kulturnjaci iz širokog europskog i hrvatskog kruga.
Vukovarski festival komorne glazbe u srušenoj Mramornoj dvorani dvorca Eltz
Veliki događaj bio je projekt obnove cijeloga kompleksa dvorca. Kako je tekao taj proces?
- Obnova kompleksa dvorca Eltz počela je 2009. godine i trajala je jako dugo jer je bila vrlo zahtjevna. Prije svega bilo je potrebno izraditi potrebne konzervatorske predradnje, bilo je potrebno riješiti konzervatorske i arhitektonske podloge, riješiti imovinsko-pravne odnose. Sama obnova bila je veliki projekt hrvatske Vlade i Razvojne banke Vijeća Europe, a provodilo ju je Ministarstvu kulture Republike Hrvatske. Projekt je obuhvatio obnovu i rekonstrukciju kulturne baštine na potezu Vukovara, Vučedola i Iloka. U projekt je bila uključena obnova dvorca i izrada našega stalnoga postava, zatim izgradnja Muzeja vučedolske kulture i njihova stalnoga postava, obnova 18 baroknih zgrada u samom središtu Vukovara, u baroknoj jezgri, te obnova iločkih zidina i dvorca Odescalchi, odnosno Muzeja Grada Iloka. Projekt je započeo 2005. godine jer je tada u svečanoj baroknoj dvorani Gradskoga muzeja potpisan ugovor između hrvatske Vlade i Razvojne banke Vijeća Europe. Nakon toga uslijedile su pripremne radnje da bi 2009. godine Gradski muzej Vukovar, ponovno, privremeno iselio iz prostora dvorca u prostorije Ružičkine kuće. Tamo smo se zadržali do početka 2012. godine kada je završila fizička obnova kompleksa dvorca Eltz, odnosno glavne zgrade dvora, i ostalih okolnih objekata i zgrada. Nakon toga konačno smo se mogli useliti na našu prijeratnu adresu. Nakon povratka prvo smo se bavili arheološkima iskapanjima u samom prostoru dvorca kako bismo eventualno pronašli neke zatrpane ili zakopane umjetnine iz našeg prijeratnog postava. Do 2001. godine radili smo na povratu umjetnina koje su vraćene iz Novoga Sada i smještene u Baroknu dvoranu dvorca Eltz. Cijeli daljnji proces obnove pratilo je nekoliko preseljenja muzejskih zbirki. Početkom sveobuhvatne obnove morali smo ponovno seliti po raznim privremenim gradskim prostorima da bismo završetkom procesa obnove sve te umjetnine ponovno vraćali u dvorac. I tu smo se opet služili privremenim prostorima radeći na početke obradi i restauraciji muzejskih zbirki pripremajući se za buduće stalne postave. Tad je restaurirano oko 2000 predmeta te su oni danas izloženi u Velikom dvoru u stalnom postavu. Restauriran je i veliki broj umjetnina iz zbirke Bauer koji su pripremane za izlaganje u stalnom postavu u jednoj od zgrada u kompleksu dvorca Eltz. Tu su također i slike donacija hrvatskih i europskih umjetnika koje su izložene u stalnom postavu. U realizaciji obnove dvorca i stalnih postava sudjelovali su Konzervatorski odjeli iz Vukovara predvođen gospođom Zdenkom Predrijevac, arhitektonsko rješenje kompleksa dvorca radila je Radionica arhitekture iz Zagreba i glavni arhitekt Goran Rako, a stalni postav muzeja radila je dizajnerica Nikolina Jelavić iz Zagreba. Muzeološku koncepciju izradili su vukovarski muzealci a u realizaciji su sudjelovale i kolege iz drugih muzeja. Od njih smo posuđivali građu koja je nama nedostajala kako bismo napravili rekonstrukciju života određenoga razdoblja. Prizemlje sa svečanom dvoranama otvorili smo u siječnju 2013. godine a završnu svečanost otvorenja stalnog postava organizirali smo u Noći Muzeja 2016. godine kada smo na dva kata i potkrovlju predstavili muzejske zbirke koje su svjedočile o arheološkoj prošlosti vukovarskog kraja, o povijesti Vukovara, etnografskoj baštini okolnih mjesta, Domovinskom ratu i Vukovaru danas u višenacionalnoj zajednici. Otvaranje stalnog postava je bio uvjet da se možemo kandidirati za veliko natjecanje europskih muzeja za titulu najboljeg europskog muzeja. U vrijeme održavanja te velike manifestacije po odluci komisije Europskog muzejskog foruma u San Sebastianu u Španjolskoj proglašeni smo najboljim muzejom Europe za djelovanje u zajednici i uključivanje zajednica u naš rad. To je nagrada EMYA Silletto kojom smo pokazali svo značenje i funkcioniranje našeg muzeja. Godine 2017. otvorili smo stalni postav Zbirke Bauer, a 2018. stalni postav zbirke Muzej Vukovara u progonstvu – donacije hrvatskih, europskih umjetnika, ustanova i pojedinaca. Na taj način zaokružili smo naše glavne zadaće kako bismo pokazali sve kulturne vrijednosti koje čine značajan kontekst našega grada. Značajno je i da smo u prvim danima povratka, i prije otvaranja dvorca Eltz u ruševini, kao mjestu budućih događanja, imali u perivoju dvorca koncert Zagrebačke filharmonije. To je bilo nevjerojatno čudo jer su oni održali koncert u podne, ispred ruševine, na 30 stupnjeva dok su se žice topile, a instrumenti su bili pred pucanje. Snaga i želja glazbenika bila je velika kao i naša i na održanom koncertu svirali su Bethoveenovu Eroicu. Bilo je veličanstveno, a od tada Zagrebačka filharmonija gostuje u našem gradu svake godine. Na 20. godišnjicu od prvoga koncerta, 2018. godine, organiziran je koncert sa istim programom ispred obnovljenog kompleksa dvorca Eltz, a snimci, koji prikazuju više do sedam stotina gledatelja i danas su nešto što predstavlja snagu, ljubav umjetnika i naše zajedništvo. Suma summarum, stotine izložbi, gostovanja i koncerata koji su povezivali naše institucije, ali i umjetnike, ostavili su zajedno s nama neizbrisiv pečat u kulturnom razvoju Vukovara.
Uručivanje nagrade EMYA Silletto
Osim u Gradskom muzeju Vukovar ostavili ste trag i na brojnim drugim projektima važnim za kulturni razvitak grada. Što Vam je posebno drago?
- Sudjelovala sam, između ostaloga, s kolegom Zoranom Leskovcem i u muzeološkoj koncepciji i postavljanju sadašnjega Franjevačkog muzeja, kao i sa skupinom autora u muzeološkoj koncepciji na Vukovarskom vodotornju. Kao arheolog bila sam sudionicom arheoloških istraživanja na Vučedolu gdje sam s profesorom Durmanom organizirala godinama arheološka iskopavanja i s njim i s arhitektom Željkom Kovačićem sudjelovala u organizaciji dviju iznimnih izložbi koje su pronijele važnost arheološkog lokaliteta Vučedol u širim europskim razmjerima. Sve naše zajedničke aktivnosti, a bilo ih je mnogo, dovele su do izgradnje arheološkog parka i muzeja na Vučedolu. Taj projekt smo Durman i ja započeli davne 1984. godine formirajući arheološka istraživanja Vučedola, a koje je tada financirala bivša Općina Vukovar. Okupljali smo niz slavonskih arheologa i postavili čvrste temelje ideji da se tamo formira arheološki park i izgradi muzej. Danas je to realizirano i Muzej vučedolske kulture djeluje samostalno te je proglašen nacionalnim muzejom.
Na što ste najponosniji u svom dugogodišnjem radu i djelovanju?
- Jako je teško izdvojiti jednu stvar je cijeli moj radni vijek bio nevjerojatan kontinuitet koji je vodio od jednoga ka drugome. Osjećam veliki ponos što sam imala prigodu biti sudionicom toga razvoja u Vukovaru jer nije svakome dano da se u određenom trenutku nađe na određenom mjestu i tamo pronađe sebe. Nekim silama meni je dano da budem ta osoba, osoba koja će imati vizije, karizmu da okupi ljude oko sebe i da ih vlastitom željom potakne da daju sve od sebe, da iznjedre ideje koje donose rješenja i koje su rezultirale onim što danas vidimo - obnovljenim kompleksom dvorca Eltz, nizom manifestacija, stalnim postavima. Iznimno su važna naša nastojanja da se ugradimo u život grada. Danas, kada prolazim kroz Vukovar, ali i druge hrvatske gradove, u susretu s meni nepoznatim ljudima koji mi se obraćaju prepoznajem koliko su važne aktivnosti koje je naš muzej radio u cjelini.
SNAGA MUZEJA
Kada se osvrnete na svoj rad, postoji li nešto što biste učinili drugačije?
- Nemam alternative. Život me toliko temeljito vodio nekim putovima u kojima svjesno nisam mogla raditi nikakav izbor. Jednostavno se događalo vođeno većim silama, a bilo je i primjereno onome što sam mogla iznijeti. Iz sjećanja i svijesti nastojala sam napraviti najbolje, a često sam iza nečega što se doimalo nepremostivo, nalazila rješenja. Također, pomagali su mi i ljudi koji su imali razumijevanja i uzvratnu želju da se uključuju i pomažu. To je splet i čvrsti vez koji nije moguće razdvojiti i ne vidim ništa što sam mogla napraviti drugačije. Možda, da imam vremena, napravila bih još neke nove stvari, ali vrijeme je da mladi preuzmu kormilo nastave vlastitim putom i da na ovim temeljima grade svoju muzejsku priču.
Što biste, za kraj našeg razgovora, poručili mladim naraštajima koji će svoj radni vijek utkati u naš muzej, ali i onima koji će u njega rado dolaziti?
- U Noći muzeja 2010. godine fotografije djelatnika muzeja i gostiju s te večeri instalirali smo na siluetu dvorca, a u temeljima dvorca su fotografije učenika, naših mladih. Danas, kada tu instalaciju vidim i kada mi se obraćaju ta djeca, sada odrasli ljudi koji se prepoznaju na fotografijama, shvaćam kolika je snaga muzeja kao kulturne ustanove kao i njihovih odgajatelja koji smo ih vodili kroz različite etape života usađujući im ljubav prema gradu i ljudima koji ih okružuju. To je bio i treba ostati naš zadatak - da građani spoznaju vrijednost kulturne baštine i zajedništva i da na taj način budu ponosni na sredini u kojoj žive. Ako vođeni životom i odu iz svoga grada, da ponesu sa sobom tu snagu i svoje korijenje koje će ih jednog dana moguće vratiti ili bar ostati trajno utkano u njihovom sjećanju.
Foto: Valerija Lozančić
