Tih dana prisjeća se i medicinska sestra, instrumentarka Zvezdana Pinjuh koja je tada bila u 7. mjesecu trudnoće. Kaže kako se nije bojala za vlastiti život jer o strahu uopće nije imala vremena razmišljati.
-Bila sam trudna i mogla sam s ranjenicima izaći iz opkoljenog Vukovara, ali nisam željela ostaviti kolege kojih je ionako bilo malo. Radili smo puno pa nismo imali vremena niti razmišljati o sebi samima, tako da se nisam niti bojala za svoj život. Bilo je jako teško i puno nam je toga nedostajalo, ali je opet sve nekako funkcioniralo. Za radno vrijeme nitko nije pitao, niti ga je bilo. Kada nije bilo struje radili smo pod baterijskih lampama, a pred sam kraj nedostajalo je gotovo svega, pa i vode i hrane – kaže Pinjuh koja je slom obrane grada, dočekala u bolnici. Prisjetila se kako su do toga dana svakodnevno slušali granatiranja, a 18. studenoga zavladala je sablasna tišina i među njih se uvukao strah.
-Vladao je opći kaos i sa zebnjom smo čekali što će se dogoditi. Potrpali su nas u autobuse, ali nismo znali gdje nas voze. Naš je autobus vozio preko Šida i Sremske Mitrovice u BiH da bi kod Šamca prešli u Hrvatsku – kaže Pinjuh.

Prema riječima liječnika i medicinskog osoblja vukovarske bolnice, za tu je ustanovu rat počeo još 2. svibnja 1991. godine, nakon događanja u Borovu selu. Prema svjedočenju jedne od djelatnica saniteta na Mitnici Katice Bandov, na dvoje djelatnika vukovarske bolnice, sestru Vesnu Baumgartner i gipsera Marka Mandića, kada su stigli u Borovo selo pomoći ranjenicima, bacane su ručne bombe. Poznato je i da je, kada su počeli pristizati ranjenici iz Borova sela, dio liječnika srpske nacionalnosti odbio pružiti pomoć. Već je tada u bolnici počelo raslojavanje po nacionalnoj osnovi. Mnogi su liječnici i osoblje srpske nacionalnosti prestali dolaziti na posao, a otuđili su i dio lijekova i medicinske opreme. U Boboti je pripremana ratna bolnica pa se pretpostavlja da su se željeli brinuti samo za svoje ranjenike. Otišao je i dio Hrvata pa je u bolnici ostala približno trećina osoblja, njih 300-350. Među njima je bilo samo 30-ak liječnika. Zbog jačanja ratnih djelovanja, u ispomoć dolazi sve više medicinskih djelatnika dragovoljaca iz bolnica u Zagrebu i Osijeku te drugih gradova.

U srpnju je bolnica dobila novo vodstvo i na čelo je postavljena pedijatrica dr. Vesna Bosanac, formiran je Krizni štab i počela je ratna organizacija bolnice. Ratni sanitet u Vukovaru organizirao je dr. Juraj Njavro uz pomoć Blage Zadre i Tomislava Merčepa. Pripremane su zalihe hrane, lijekova, zavoja, svega što su smatrali nužnim iako nisu mislili da će im sve to biti potrebno jer nisu vjerovali u toliku okrutnost. 

U vukovarsku su bolnicu i prije 25. kolovoza svakodnevno dovoženi ranjenici. Među njima bilo je i vojnika JNA koje su djelatnici bolnice jednako tretirali držeći se Hipokratove zakletve. Dr. Bosanac podsjetila je u svojoj izjavi za potrebe Ministarstva zdravstva RH iz 1993.godine kako je zapovjednik inzistirao da se ranjeni vojnici JNA, nakon što im je pružena pomoć, odvedu u vojarnu, a poslije su shvatili da je pravi razlog za tu evakuaciju bilo bombardiranje bolnice. Bolnica je prvi puta bombardirana već 25. kolovoza kada su brojni vitalni odjeli bili razrušeni ili uništeni iako je na njoj jasno bio istaknut znak Crvenog križa na bijelome platnu koji je neprijateljskom zrakoplovstvu signalizirao da je riječ o mjestu zaštićenom Ženevskim konvencijama. Unatoč tomu, tijekom tromjesečne opsade grada na krug bolnice svakodnevno su padali projektili, ponekad čak i 700 dnevno.
Bolnica je, nakon događanja u kolovozu u potpunosti prešla na ratne uvjete rada. Teški su ranjenici premješteni u sklonište, a ostali na odjele na prvome i drugome katu. Odjel kirurgije preseljen je u podrum zgrade. Broj ranjenika ubrzano se povećavao pa su improvizirane operacijske dvorane, a kada su napadi bili najžešći i istovremeno pristizao velik broj ranjenika, kirurzi su ih operirali i klečeći pokraj nosila. Čak niti za vrijeme napada nisu prestajali s operacijama, već su nastavljali sa zahvatima. Ljudski životi spašavali su se 24 sata na dan pa su se mnogi liječnici našli u potpuno novim ulogama. Bolnica je, iz dana u dan, sustavno razarana svim vrstama projektila, a primijećeno je da su se napadi gotovo podudarali s uspjesima obrane na bojišnici. Dr. Bosanac nastojala je bolnicu zaštititi od napada, ali su joj iz Generalštaba odgovarali kako je „nemoguće da JNA gađa bolnicu”.

Prema podatcima vukovarskih liječnika, dob pacijenata kretala se od 6,5 mjeseci pa do 88 godina, a gotovo 70% bili su ljudi u dobi između 20-40 godina. Dvije trećine ranjenih bili su civili. Više od 80% rana nastalo je eksplozijama, manje od 10% uzrokovali su metci, a približno 5% bile su opekline, učestalije u kasnijem razdoblju opsade kada je JNA počela rabiti napalm bombe. Zabilježene su i rane od ugriza životinja, uglavnom pasa izluđenih strahom od granatiranja i štakora u podrumskim skloništima. Dnevni se broj ranjenika kretao između 25 i 88. Tijekom velikosrpske opsade liječnička je pomoć u bolnici pružena za 3.400 osoba. Ukupno je obrađeno između 2.500 i 2.900 ranjenika.

Kirurške su zahvate izvodili dr. Juraj Njavro, čelni čovjek ratnog saniteta, dr. Ivica Matoš, dr. Mladen Ivanković i dr. Tomislav Vlahović. Anesteziolozi su bili vrlo vješti i pažljivo su i štedljivo trošili anestetike. Manji su se zahvati obavljali uz lokalnu anesteziju, a najčešće su izvodili operacije uz spinalnu ili blokirajuću anesteziju. Ranjenici su bili pri svijesti, ali nisu osjećali bol. Uz opću anesteziju obavljali su samo operacije na dijelovima prsnog koša i utrobe. Nastojalo se spasiti udove čak i kad su, po kirurškim načelima, trebali biti odrezani. Antiseptici i tekućine za dezinfekciju također su se štedljivo trošili, odjeća se u početku prala redovito, no kasnije su liječnici radili u običnoj odjeći s elastičnim zavojima preko nosa i usta umjesto maski, a na rukama su nosili dva para rukavica. U početku se krv nije štedjela, ali se s vremenom moralo početi štedjeti i na tome. Vrlo često je samo bolničko osoblje davalo krv potrebnu ranjenicima. Što se tiče lijekova, najveći su problem bili nedostatak antibiotika, analgetika i zavojnih materijala. Tijekom zadnjeg mjeseca okruženja nedostajalo je antibiotika, osobito onih snažnijeg djelovanja pa su se morali primjenjivati manje učinkoviti što se u nekolicine ranjenika odrazilo i na ishod liječenja.

-Borili smo se neprestano, pomagali pacijentima i fizički i psihološki. Sve je bilo teško odrađivati jer više nije bilo niti lijekova, a niti materijala. Unatoč tomu, uspjeli smo zdravstvenu njegu i skrb održati na nivou, koliko je to bilo moguće u ovakvim uvjetima, i nismo imali puno infekcija - prisjeća se medicinska sestra Vlatka Crnojevac koja je radila na Odjelu za intenzivnu njegu. Tada je imala dvogodišnje dijete koje nije vidjela cijelo vrijeme opsade.
- Drago mi je da smo dali svoj mali doprinos u tom velikom opsegu rata. Sve proživljene nedaće rezultirale su time da smo danas puni iskustva te se s ljubavlju i pažnjom odnosimo prema svakome pacijentu - poručuje Crnojevac.

Hrana se pripremala u bolničkoj kuhinji. Prije rata dnevno se pripremalo 250 obroka, a tijekom rata broj je dostigao i 650 obroka dnevno. Nakon što je agresor u rujnu oštetio gradsku vodovodnu mrežu, voda je u bolnicu dopremljana cisternama, sve do dvadesetak dana prije pada grada kada su sami odlazili po vodu na bunar te skupljali kišnicu koja je curila kroz oštećenja na zgradi. Posljednjih je mjesec dana jako nedostajalo i pitke vode.

U bolnici je bila i mlada liječnica Mirjana Semenić Rutko koja je diplomirala u srpnju 1991. godine, a već je u kolovozu radila u vukovarskoj bolnici koja se prisjetila tih teških uvjeta u kojima su radili.
- Nije bilo dovoljno lijekova ni medicinskih instrumenata, ali niti vode i hrane. Pre kraj smo dobivali po dvije litre dnevno, tako da smo odlučivali hoćemo li je popiti ili koristiti za kavu ili tuširanje – kaže dr. Semenić Rutkoddodajući kako se sjeća svega što su proživjeli tijekom agresije, ali je odlučila živjeti u sadašnjost i budućnost.
Danas dr. Semenić Rutko ima privatnu ginekološku ordinaciju. Želja joj je pokazati da se u Vukovaru može uspjeti i da njegovi stanovnici mogu dobiti sve zdravstvene usluge, ali i sve ostalo kao i stanovništvo velikih gradova Hrvatske.
-Vjerojatno bi to bila želja i onih koji su dali svoj život 1991. godine. Cilj nam treba biti da omogućimo djeci izbor, tako bi poginulim i nestalim braniteljima i civilima zahvalili za sve što su napravili i podigli im najbolji mogući spomenik – poručuje dr. Semenić Rutko dodajući kako je nekada Vukovar bio jedan od najrazvijenijih gradova bivše države pa nema razloga da to ne bude opet.

Tijekom opsade Vukovara rođeno je 16 zdrave djece, a kako ističu, pravo je čudo da su ti porođaji prošli bez komplikacija. U kolovozu su prijevremeno rođene tri djevojčice teške 900, 1.100 i 1.300 grama i sve tri su preživjele. Posljednje dijete rođeno je samo dan prije nego su JNA i četnici ispraznili bolnicu.

Kako je rečeno ispred sobe u kojoj je bio smješten Odjel za ginekologiju i porodiljstvo ležali su ranjenici s plinskom gangrenom, stalna granatiranja stvarala su prašinu i prljavštinu, no, nekim čudom, nije bilo zaraze. Bolnica je bila puna ranjenika, u mnogim krevetima ih je bilo čak po troje.Situacija se u bolnici iz dana u dan pogoršavala, bolnica je postajala sve opterećenija zbog opsega posla, ali i problema s prostorom, a ravnateljica je danomice javnosti slala apel za pomoć. Rastao je broj preminulih, ukopi su postajali sve teži. U početku su tijela prevožena na obližnje katoličko groblje. Kasnije su zakapana u masovne grobnice, a pred sam kraj ostavljana su u krugu bolnice i pokrivana plahtama.

Ujutro 20. studenoga u bolnicu je došao major jugovojske Veselin Šljivančanin, izdvojeno je oko tri stotine ljudi, uglavnom civila. Šljivančanin je raspoređivao kuda će se koga odvesti – u vojarnu, „Veleprometovo” skladište ili na Ovčaru.
- Šljivančanin nas je okupio u gipsaoni i rekao nam kako je Vukovar oslobođen, da smo slobodni i možemo ići gdje god želimo. Rekao je ako želimo ostati u Hrvatskoj da nam neće pasti ni vlas s glave, ali za glavu ne garantira. Dok smo bili u gipsaoni, izdvojio je ranjenike među kojima su bili i naši kolege vozači. Poslije smo doznali kako su završili na Ovčari – prisjeća se viša medicinska sestra Smilja Petričević. 

Na Ovčari je 200 ranjenika brutalno ubijeno, a sudbina preostalih 66 još je uvijek nepoznata. Nepoznata je također i sudbina svih ranjenika koji su se zatekli u pričuvnoj bolnici u Borovo Commerceu koja je organizirana krajem listopada. Smatra se kako je KOS na temelju medicinske dokumentacije napravio liste za likvidaciju, a oni koji nisu tako ubijeni odvedeni su u koncentracijske logore u Srbiju, gdje su mučeni i ubijani.

Dio liječnika vukovarske bolnice s dr. Bosanac i dr. Njavrom na čelu bio je u srpskim logorima, a razmijenjeni su u prosincu 1991. godine. Ostali medicinski djelatnici vraćali su se iz zarobljeništva u razmjenama od prosinca 1991. do ljeta 1992. godine. Mnogi od njih i u zarobljeništvu su nastavili brigu o zdravlju logoraša, ovoga puta liječeći rane od batinjanja.

Na Ovčari je ubijeno 20 djelatnika bolnice, tijekom agresije na Vukovar poginulo je 12 zaposlenika bolnice, a četvero ih je zatočeno nakon pada grada i njihova je sudbina nepoznata.

Među 12 identificiranih poginulih zaposlenika tijekom agresije su Vlasta Aleksander, Karlo Crk, Dušica Jeremić, Ljubica Kojić, Goran Krznarić, Nevenka Matić, Zdenka Miličević, Ljubica Obradović, Ivan Raguž, Marica Stanek, Blanka Stefanjuk i Rudolf Terek.

Ubijeni na Ovčari su Jozo Adžaga, Ilija Asađanin, Ivan Banrauch, Tomislav Bosanac, Ivan Buovac, Dragan Gavrić, Zlatko Jarabek, Đuro Knežić, Zlatko Krajnović, Tomislav Mihović, Tomislav Papp, Tomo Pravdić, Stjepan Šarik, Đuro Šrenk, Zvonko Varenica, Goran Vidoš, Mato Vlaho, Miroslav Vlaho, Josip Zeljko i Mihajlo Zera.
Među ubijenima bili su francuski dragovoljac Jean Michel Nicolier tenovinar i ratni izvjestitelj Hrvatskog radija Vukovar Siniša Glavašević.

Nepoznata je sudbina još četvorice zaposlenika - Ivana Baranjeka, Marka Mandića, Ivana Božaka i Zvonka Vulića.

Bolnica je pretrpjela i veliki kulturocid. Naime, dokumentacija bolnice koja je nastala u vrijeme Domovinskog rata još uvijek nije cjelovita, nije u vlasništvu ni svojeg stvaratelja, ali ni Republike Hrvatske.

Danas u podrumu bolnice posjetitelji mogu vidjeti multimedijsku prezentaciju o bolnici tijekom opsade Vukovara i vjernu rekonstrukciju podruma tijekom opsade grada.