Srbija je nakon parlamentarnih izbora održanih u nedjelju, 25. listopada, ušla u razdoblje političke neizvjesnosti kakvo nije viđeno još od dolaska Srpske napredne stranke (SNS) na vlast 2012. godine. Aleksandar Vučić priznao je poraz svojega političkog bloka, a prema preliminarnim procjenama pobjedu je odnijela studentska lista, nastala iz gotovo dvogodišnjeg protuvladina pokreta koji je prerastao u ozbiljan izazov vlastima.
Prema Vučićevoj izjavi, studentski pokret mogao bi osvojiti između 135 i 140 od ukupno 250 zastupničkih mjesta, dok bi blok povezan sa SNS-om dobio oko 105 mandata. Time bi studentska lista, ako se procjene potvrde, osigurala samostalnu parlamentarnu većinu. Konačni službeni rezultati još se očekuju, a međunarodni promatrači trebali bi objaviti prve zaključke o regularnosti izbornog procesa.
Prema izvještajima Reutersa i Guardiana, odaziv birača bio je iznimno visok, blizu 70 posto, što upućuje na to da su izbori prerasli u mnogo više od uobičajenog stranačkog nadmetanja. Za velik dio birača postali su referendum o načinu upravljanja državom, korupciji i političkoj odgovornosti.
Od studentskih prosvjeda do izborne pobjede
Politički preokret nije se dogodio preko noći. Pokret koji je predvodio studentski otpor dobio je zamah nakon urušavanja nadstrešnice na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu u studenome 2024., kada je poginulo 16 ljudi. Tragedija je potaknula prosvjede zbog sumnji u korupciju, nepravilnosti u javnim projektima i izostanak odgovornosti institucija.
Studentske blokade fakulteta i masovni prosvjedi postupno su prerasli u širi društveni pokret koji je okupio građane nezadovoljne dugogodišnjom dominacijom SNS-a. Za razliku od tradicionalne oporbe, koja je bila razjedinjena i često nije uspijevala ugroziti Vučićevu političku poziciju, studentski pokret uspio je mobilizirati birače iz različitih ideoloških skupina.
Njegova je prednost bila upravo u tome što je u prvi plan stavio pitanja odgovornosti vlasti, vladavine prava i funkcioniranja institucija, umjesto da kampanju ograniči na uobičajene ideološke podjele.
Ipak, izborna pobjeda tek je prvi korak. Studentski pokret mora pokazati da može prerasti iz široke prosvjedne koalicije u funkcionalnu političku vlast. Ostaje otvoreno pitanje kako će uskladiti različite stavove svojih pristaša o Europskoj uniji, Rusiji, Kosovu i budućem međunarodnom položaju Srbije.
Što izbori znače za odnose Srbije i Hrvatske?
Za Hrvatsku je promjena političkog odnosa snaga u Beogradu važna, ali ne znači automatski i poboljšanje bilateralnih odnosa.
Odnosi dviju država godinama su opterećeni neriješenim pitanjima iz Domovinskog rata, uključujući sudbinu nestalih osoba, procesuiranje ratnih zločina, prava nacionalnih manjina i sporove povezane s ratnim nasljeđem. Uz to, povremene političke izjave i nacionalistička retorika s obje strane otežavaju izgradnju stabilnijeg odnosa.
Vučićeva politička dominacija pritom je bila važan čimbenik u oblikovanju srbijanske regionalne politike. Njegov odlazak s čela političkog sustava, ako se potvrdi kroz formiranje nove vlasti, mogao bi otvoriti prostor za drukčiji pristup odnosima sa susjedima. Međutim, stvarni pomaci ovisit će o konkretnim odlukama nove vlade, a ne samo o promjeni političkog vodstva.
Jedan od prvih izazova bit će obnova povjerenja nakon predizbornog sukoba između Beograda i Zagreba. Srbija je sredinom listopada uputila Hrvatskoj prosvjednu notu zbog navodnog miješanja u njezine unutarnje političke prilike i načina na koji hrvatski mediji izvještavaju o srbijanskim izborima.
Hrvatska je odbacila optužbe. Premijer Andrej Plenković ocijenio ih je neutemeljenima, dok su iz hrvatskog Ministarstva vanjskih i europskih poslova poručili da takve tvrdnje imaju unutarnjopolitičku motivaciju.
Predizborni spor pokazao je koliko se bilateralni odnosi lako mogu pretvoriti u sredstvo unutarnjopolitičke mobilizacije. Nova vlast u Beogradu imat će priliku promijeniti takav obrazac, ali zasad nema dovoljno pokazatelja da bi se moglo zaključiti kako će do toga doista doći.
Europski put Srbije: prilika za Hrvatsku, ali i mogući novi sporovi
Jedno od ključnih pitanja za Zagreb bit će odnos nove srbijanske vlasti prema Europskoj uniji.
Srbija je kandidatkinja za članstvo u EU-u, ali njezin europski put već dugo usporavaju problemi povezani s vladavinom prava, neovisnošću institucija, slobodom medija i odnosom prema Rusiji. Nova vlast mogla bi pokušati ubrzati reforme i približiti zemlju europskim standardima, no to će zahtijevati političku volju i konkretne institucionalne promjene.
Za Hrvatsku bi vjerodostojan napredak Srbije prema članstvu mogao biti dugoročno koristan. Stabilnije susjedstvo, snažnije institucije i predvidljivija regionalna politika pridonijeli bi gospodarskoj suradnji, sigurnosti i smanjenju političkih napetosti na jugoistoku Europe.
Istodobno, europski put Srbije mogao bi otvoriti i nova neslaganja. Hrvatska će, kao članica EU-a, pratiti ispunjava li Beograd kriterije za napredovanje u pregovorima, uključujući pitanja pravosuđa, manjinskih prava i suradnje u rješavanju otvorenih bilateralnih pitanja.
Pritom je važno razlikovati legitimno inzistiranje na europskim kriterijima od pretvaranja bilateralnih sporova u trajnu prepreku europskim integracijama. Dugoročno gledano, i Hrvatska i Srbija imaju interes za odnose koji se temelje na predvidljivim pravilima, a ne na povremenim političkim sukobima.
Ipak, zasad nema dovoljno osnove za zaključak da će nova srbijanska vlast bez zadrške prihvatiti europsku vanjskopolitičku orijentaciju. Studentski pokret uspio je okupiti birače različitih pogleda, ali tek treba pokazati kakvu će politiku voditi prema Bruxellesu, Moskvi i drugim međunarodnim partnerima.
Hoće li se promijeniti odnos prema Hrvatskoj?
Pobjeda studentskog pokreta otvara mogućnost drukčijeg političkog diskursa, ali ne jamči i zaokret u odnosu prema Hrvatskoj.
Nacionalna pitanja, povijesna tumačenja i odnosi sa susjedima duboko su ukorijenjeni u srbijanskoj politici. Nova vlast morat će odlučiti hoće li ih koristiti za mobilizaciju birača ili će pokušati otvoriti prostor za pragmatičniju suradnju.
Za Zagreb će važan pokazatelj biti odnos nove vlade prema hrvatskoj manjini u Srbiji, nestalima iz Domovinskog rata i drugim otvorenim pitanjima. Konkretni potezi na tim područjima bili bi pouzdaniji pokazatelj promjene od općenitih poruka o demokraciji i novom početku.
Jednako će važno biti hoće li se promijeniti ton službenih odnosa. Smanjenje neprijateljske retorike, redovitiji bilateralni razgovori i suradnja u pitanjima od zajedničkog interesa mogli bi pridonijeti stvaranju povoljnije atmosfere. No, ako nova vlast nastavi koristiti Hrvatsku kao vanjskog političkog protivnika, promjena vlasti neće nužno značiti i promjenu odnosa.
Što slijedi nakon izborne noći?
Pred novom političkom snagom u Srbiji sada su dva velika izazova: pretvoriti izbornu pobjedu u stabilnu vlast i dokazati da može provesti promjene koje je obećala.
Prvi test bit će formiranje vlade i uspostavljanje odnosa s državnim institucijama koje su godinama funkcionirale pod dominacijom SNS-a. Drugi će biti sposobnost nove vlasti da odgovori na zahtjeve za odgovornošću, transparentnošću i borbom protiv korupcije, bez stvaranja novih političkih podjela.
Posebnu pozornost privući će i nalazi međunarodnih promatrača. Organizacija za europsku sigurnost i suradnju, odnosno njezin Ured za demokratske institucije i ljudska prava (OSCE/ODIHR), promatrao je izbore, a preliminarni nalazi trebali bi biti predstavljeni 26. listopada. Njihova procjena bit će važna za međunarodnu vjerodostojnost izbornog procesa i buduće političke odnose Srbije s europskim partnerima.
Za Hrvatsku će se stvarni značaj ovih izbora mjeriti manje pobjedničkim govorima, a više odlukama koje budu donesene u mjesecima koji slijede. Hoće li Beograd krenuti prema otvorenijoj suradnji sa susjedima i snažnijem približavanju EU-u ili će se nastaviti politika sukoba i nepovjerenja, pitanje je na koje će odgovor dati tek konkretni potezi nove vlasti.
Promjena političke vlasti u Srbiji zato je prije svega prilika, a ne jamstvo. Za Hrvatsku ona može značiti mogućnost otvaranja novog poglavlja u bilateralnim odnosima, ali samo ako demokratske promjene u Beogradu budu praćene spremnošću na rješavanje otvorenih pitanja, poštovanje manjinskih prava i izgradnju dobrosusjedskih odnosa.