Vukovarac Dejan Paunović (52), diplomirani pravnik koji je radio u Hrvatskoj pošti, a sada se bavi uzgojem lješnjaka, jedan je od živućih potomaka, čukununuk, čuvenoga Alekse Paunovića, trgovca i veleposjednika koji je živio u 19. st. Dejan pak ne živi u Aleksinoj obiteljskoj kući u središtu grada, Ulica dr. Franje Tuđmana 5, jer su tu kuću kao i ostale zgrade te zemlju u vlasništvu Paunovića komunističke vlasti nacionalizirale nakon Drugoga svjetskoga rata. Dejanov djed Vladimir i otac Fedor Paunović, poznati vukovarski javni bilježnik koji je preminuo prije tri godine, izgradili su novu obiteljsku kuću u Radićevoj ulici 1973. godine koja je stradala u Domovinskom ratu, sada je obnovljena i u njoj živi Dejan s obitelji, suprugom Slađanom, sinom Aleksom (15) i kćeri Sarom (18).
Preko noći od gazda do sirotinje
- Samo je Aleksin sin Radivoj imao djece i svi smo njegovi potomci. Imao je četiri sina i kćer, jedan je sin umro bez potomaka. Jedan je od Radivojevih sinova moj djed Vladimir koji je rođen 1905. godine, umro je 1997. Rođen je u doba Austro-Ugarske, živio u nekoliko država (Kraljevstvo SHS, Kraljevina Jugoslavija, NDH, FNRJ, SFRJ) te umro u Republici Hrvatskoj. Preživio je tri rata, a njemu su komunističke vlasti oduzele svu imovinu, oko 230 jutara zemlje, dvije tvornice i nekoliko kuća, ne znam ni sam koliko jer je čukundjed Aleksa imao 86 kuća, no mnoge je još on prodao pa ne znam koliko ih je uopće ostalo. Djed Vladimir je oduzimanje teško doživio, dogodilo se to doslovno preko noći. U Radničkom je domu održan neki zbor građana na kome su odlučili da mu sve oduzmu uz povike „Dole buržoazija, dole narodni neprijatelji, smrt izdajicama naroda”. I djed je bio na tom zboru, a paradoks je da je zbor održan u hotelu koji je izgradio njegov djed Aleksa i to za svega dvije godine, poslije je prodan. Bio je to brutalan udarac za obitelj, od bogate obitelji preko noći postali su sirotinja, u prvim godinama nakon rata nisu imali što jesti. Pomagala im je tetka iz Italije koja je slala pakete hrane. Govorio je djed kako je do 1945. bio cijenjeni građanin kome su se vi obraćali, a nakon toga su ga svi izbjegavali - priča Dejan čiji je otac Fedor 1997. godine podnio zahtjev za povrat imovine.
Zemlja vraćena, kuća nije
- Republika Hrvatska nam je ipak nešto vratila, Jugoslavija je samo oduzela, dobili smo od Hrvatske natrag svu zemlju koja je oduzeta djedu osim lokacije nasuprot Petrovačke dole na kojoj se nalazi Vupikova farma za što smo dobili dionice. Nismo natrag dobili oko 50 jutara zemlje koju je država oduzela djedovoj sestri jer nismo mogli pronaći potvrdu o oduzimanju. Žao nam je što obiteljsku kuću u gradu nismo dobili, nego nam je isplaćena neka financijska odšteta kojom bi se sada otprilike mogla kupiti garsonijera u Vukovaru. Svi su se moji pretci rodili u toj kući, osim Alekse koji ju je izgradio 1867. godine, i kuća nije sada od nekoga javnoga interesa, nije škola ili kazalište, nego je u vlasništvu privatne tvrtke. Otac je godinama vodio sudske sporove za povrat, bilo je stotinu sudskih rasprava, tona dokumentacije, no kada se razbolio, po savjetu odvjetnika odustali smo, potpisali nagodbu i prihvatili simboličnu naknadu, a kuća je sada prazna osim poslovnih prostora. Djed je dugo živio i nadao se povratku imovine, nije doživio. Bio je djed živi leksikon, ja sam bio mlad kada je on pričao o povijesti obitelji pa me uglavnom nije zanimalo, a sad mi je žao što nisam upamtio neke njegove priče. Zapravo je rijetko pričao kako su mu komunisti sve oduzeli jer su bila opasna vremena, štitio nas je. Najviše je zemlje imao na području Trešnje prema Petrovcima i od kada su mu je oduzeli, više nikada tamo nije kročio. Prolazili bismo automobilom za Petrovce i on bi uvijek gledao na drugu stranu da ne gleda nekadašnju svoju zemlju i ljetnikovac. Tražili smo povrat zemlje, obiteljske kuće i nekoliko lokala koji su bili iza slastičarnice Njegić. Sve je to sada završena priča – kaže Dejan uz napomenu da je obitelj imala u vlasništvu tvornicu opsigena i ciglanu u Srijemskim Karlovcima koje su također nacionalizirane.
I Fedor sahranjen u mauzoleju
Na naše pitanje koliko ima živih članova porodice Paunović, potomaka Alekse Paunović, odgovara da ih je u generaciji njegova oca Fedora bilo petero bratića i sestrični. O njih je živa Suzika Tomašević koja živi u u Švicarskoj te Boro Paunović koji živi u Austriji, po nekoliko mjeseci godišnje živi i u Vukovaru. Boro je inače najmlađi sin Boška Paunovića. Od Dejanove generacije ima dosta živih potomaka uglavnom u inozemstvu, a u Vukovaru žive Dejan i njegova sestra koja ima dva sina.
- Danas živimo uobičajenim životom kao i većina građana. Donedavno me povijest mojih predaka gotovo nije zanimala, ali kako sam stariji, sve više me zanima. Na čukundjeda Aleksu podsjećaju me građevine koje je dao izgraditi, Radnički dom je i sada simbol Vukovara. Na nekim od tih građevina i sada stoji napisano njegovo ime i prezime, ili samo inicijali, i oni svjedoče o tom vremenu. Iako je poznati Vukovarac, Aleksa nema ulicu niti bilo kavo obilježje. U ratovima su stradale Aleksine fotografije, ostali su samo neki portreti – nastavlja Dejan i napominje kako je obitelj u posjedu mauzoleja Paunović na Sajmištu, tamo je sahranjen i Fedor, a nastavit će se sahranjivati i sada živući članovi obitelji.
U dnevnom boravku Dejanove obiteljske kuće dvije su velike slike koje u naravnoj veličini prikazuju svetoga Prokopija, zaštitnika obitelji i titulara crkve na Trešnji, te sv. Nikolu, slavu kuće. Naslikao ih je slikar Stefan Aleksić 1905. koji je oslikavao i mauzolej te crkvu na Trešnji. Slike su bile oštećene u ratu, no restaurirane su u Novom Sadu. U hodniku kuće su također dvije velike slike istoga slikara koje u naravnoj veličini prikazuju Radivoja i Martu Paunović, barunicu rođenu Rajačić.
Obogatio se trgovinom stoke
Ljiljana Pekić Paunović, druga supruga Fedora Paunovića, objavila je u Vukovaru 2015. godine knjigu Aleksa Paunović porodična hronika. Navela je da joj je glavni izvor informacija bio Vladimir Paunović, Aleksin unuk. Piše kako su prvi Paunovići u Vukovar došli u 18. stoljeću, a bili su zanatlije, Aleksin otac Atanasije bio je kazandžija i užar kao i njegov otac, a nadao se da će taj znat nastaviti Aleksa koji je rođen 1824., no Aleksa je postao trgovac, uglavnom je preprodavao stoku. Kupovao je u Šapcu, prodavao u Vukovaru, a potom počeo tjerati stoku do Beča i tamo prodavati po puno većoj cijeni. Zarađenim novcem kupovao je zemlju, gradio kuće i otvarao mesnice, izgradio crkve i čuveni hotel Grand koji je otvoren 19. kolovoza 1896. Izučio je mesarski zanat i otvorio šest mesnica u Vukovaru, a sam je uzgajao stoku za klanje. Aleksa je imao sinove Nikolu, Radivoja i kćer Lenku koja se udala za odvjetnika Vladimira Nikolića. Sin Nikola umro je još kao dječak, a Radivoj je oženio barunicu Martu Rajačić iz Srijemskih Karlovaca, nećakinju čuvenoga patrijarha i karlovačkog mitropolita Josifa Rajačića. Aleksa Paunović umro je 1899. godine. Obitelji je ostavio 3.998 jutara zemlje, četiri pustare, kuće u Vukovaru, dvije crkve, hotel Grand, mlinove i mesnice. Poslije grofa Eltza bio je najbogatiji čovjek u Vukovaru.
S kraljem u lov
Sin Radivoje nije povećao imanje, bio je i zastupnik u Hrvatskom saboru 1910. godine, a umro je u 37. godini života 1911. Iza njega je ostala udovica i njihovo petoro djece. Nakon muževe smrti Marta je po nagovoru svoga brata prodala Grand hotel 1918. vukovarskom mesaru Miši Gotfriedu. Za vrijeme Prvoga svjetskoga rata s djecom je živjela u Beču, najstariji sin Danijel umro je na kraju rata od španjolske gripe. Nakon rata vratili su se u Vukovar i održavali posjed. Godine 1925. imanje Alekse Paunovića podijeljeno je njegovim unucima. Unuk Vladimir bio je prijatelj sa srpskim kraljem Aleksandrom Karađorđevićem koji je posjećivao Paunoviće u Vukovaru te išao s Vladimirom u lov, no kraljeva vlada donijela je zakon o ograničenju posjeda zemlje na 500 hektara tako da su tom reformom Paunovići ostali bez većega dijela zemlje koju je prisvojila država uz isplatu štete. Unuk Boško oženio je Mariju Milekić iz Srijemske Mitrovice, imali su djecu Aleksu i Nadeždu (Nadu). Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata Marija je sa sinom otišla prvo u Beograd, potom u Beč, Boško je s kćeri Nadom ostao u Vukovaru. Nakon razvoda oženio je Miru i s njom imao sina Borivoja. Vladimir se oženio 1934. godine, žena Alma, Židovka, koja je prešla na pravoslavlje i promijenila ime u Amalija. Imali su dvoje djece, kćer Martu i sina Fedora, iz milja su ga zvali Cico. Najmlađi Aleskin unuk Dušan zvan Šokac oženio je Mađaricu Aranku koja je promijenila ime u Nevenka. Brak je razvrgnut nakon godinu dana, ostala je kći Radica. Marta Paunović umrla je u Beogradu 1935. godine.
Potomaka Alekse Paunovića po ženskoj liniji ima u obiteljima Tomašević, Stepanović, Denisov i Ostojić.