Opsada koja je trajala 87 dana ostavila je iza sebe razoreni grad, tisuće mrtvih i nestalih te tragediju trajno urezanu u povijest Hrvatske.
Prvi udari na grad
Mirnu nedjelju, 25. kolovoza 1991. godine prekinula je buka tenkovskih gusjenica i detonacije. Tog je dana Jugoslavenska narodna armija, potpomognuta srpskim paravojnim postrojbama, započela sustavno granatiranje Vukovara. Bio je to službeni početak tromjesečne opsade, iako su krvavi sukobi, poput pokolja hrvatskih policajaca u Borovu Selu, bili znakovi nadolazeće tragedije.
Dan ranije s vojnog aerodroma u Batajnici kod Beograda poletjeli su borbeni zrakoplovi, dva su srušena nad Vukovarom. Nedugo potom, cesta preko Marinaca i Nuštra ostala je jedina veza s ostatkom Hrvatske.
Organizacija obrane
Samo tri dana kasnije u Vukovar dolaze bivši časnici JNA, Mile Dedaković Jastreb i Branko Borković Mladi Jastreb. Dedaković je već 1. rujna imenovan zapovjednikom obrane, a sredinom mjeseca ustrojena je 204. vukovarska brigada sa 5.500 branitelja iz Vukovara, Iloka, Tovarnika i okolnih sela.
Unatoč nadljudskim naporima, grad je bio pod neprekidnom paljbom. Prema dokumentima JNA, na Vukovar je palo više od milijun i pol granata krupnog kalibra te još nekoliko milijuna manjih. U prosjeku, dnevno je ispaljivano oko osam tisuća projektila, a grad je gađan i s 2.500 zrakoplovnih bombi teških 250 kilograma.
Slom otpora
Posljednji organizirani pokušaj deblokade grada započeo je 12. studenoga. Branitelji su tada još kontrolirali dio položaja, no već dan kasnije izgubili su komunikaciju između Vukovara i Borova naselja. Postalo je jasno da se kraj bliži.
Dana 18. studenoga grad je pao, a posljednji tragovi organiziranog otpora ugašeni su 20. studenoga 1991. godine. Slijedili su stravični zločini, masovna ubojstva i odvođenja u srbijanske logore.
Strašna bilanca
Procjenjuje se da je u opsadi i nakon nje poginulo oko pet tisuća branitelja i civila, dok je između 22.000 i 25.000 stanovnika nesrpske nacionalnosti prognano. Samo na području grada ubijeno je više od tri tisuće civila, a među njima i 86 djece od kojih je njih 54 bilo mlađe od deset godina. Na Ovčari je smaknuto 264 zarobljenih branitelja, ranjenika i civila.
U srbijanske logore odvedeno je 1.557 hrvatskih branitelja i gotovo 2.000 civila. Njih 222 ondje je ubijeno, a više od 230 umrlo je od posljedica zlostavljanja i bolesti. Prema posljednjim podacima, 322 osobe iz Vukovara još uvijek se vode kao nestale.
Odgovornost za zločine
Masakr na Ovčari, u kojem je ubijeno najmanje 264 zarobljenika nakon pada Vukovara, jedan je od najstrašnijih zločina u Domovinskom ratu. Za njega su odgovarali brojni pojedinci pred međunarodnim i nacionalnim sudovima, no obitelji žrtava i danas ističu da pravda nije u potpunosti zadovoljena.
Nakon što je Vukovar pao 18. studenoga 1991. godine, pripadnici Jugoslavenske narodne armije i paravojnih postrojbi izveli su iz vukovarske bolnice ranjenike, branitelje i civile te ih odveli na farmu Ovčara. Ondje su ih mučili, zlostavljali i potom pogubili. Ukupno je ubijeno najmanje 264 osobe, a masakr na Ovčari ostao je trajna rana i simbol stradanja Vukovara.
Za taj zločin pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju vođeni su procesi protiv zapovjednika JNA.
General Mile Mrkšić, koji je bio komandant operacije, osuđen je na 20 godina zatvora zbog pomaganja i podržavanja ubojstava i mučenja. Kaznu nije u potpunosti izdržao jer je preminuo u zatvoru 2015. godine.
Veselin Šljivančanin,
oficir JNA zadužen za sigurnost, osuđen je na 10 godina zatvora zbog pomaganja u mučenju ratnih zarobljenika, a pušten je na slobodu 2011. godine nakon što je odslužio dvije trećine kazne. Njihov suborac
Miroslav Radić oslobođen je svih optužbi zbog nedostatka dokaza. Posebnu pozornost izazvao je slučaj
Slavka Dokmanovića, tadašnjeg gradonačelnika okupiranog Vukovara, koji je također bio optužen za zločine na Ovčari, no 1998. godine počinio je samoubojstvo u haškom pritvoru prije završetka postupka.
Dio odgovornosti procesuiran je i pred sudovima u Srbiji. Pred Specijalnim sudom za ratne zločine u Beogradu vođen je takozvani "vukovarski proces", u kojem je osuđeno 13 pripadnika Teritorijalne obrane i paravojnih formacija. Kazne su se kretale između pet i dvadeset godina zatvora, no cijeli postupak često je bio predmet kritika zbog dugotrajnosti i preblagih kazni s obzirom na razmjere zločina.
Suđenja su održana i u Hrvatskoj, no u znatno manjem opsegu. Većina optuženika bila je nedostupna hrvatskom pravosuđu, pa su procesi vođeni u odsutnosti. Optužbe su se odnosile na ratne zločine protiv civila, mučenja i ubojstva na području okupiranog Vukovara. Postupci su bili otežani zbog nedostatka svjedoka i činjenice da su mnogi odgovorni nalazili utočište izvan Hrvatske.
Unatoč presudama, mnogi članovi obitelji žrtava smatraju da počinitelji nisu dobili kazne primjerene težini zločina. Ovčara je stoga ostala ne samo mjesto pijeteta, već i simbol nedovršene pravde. Podsjeća na nužnost trajnog sjećanja i odgovornosti kako se takvi zločini više nikada ne bi ponovili.
Sjećanje koje ne blijedi
Opsada Vukovara i danas, 34 godine kasnije, ostaje bolna rana. Unatoč razaranju i gubitcima, grad je postao simbol otpora, žrtve i nade u slobodnu Hrvatsku. Sjećanjem na 25. kolovoza i sve dane koji su uslijedili, čuva se uspomena na one koji su položili život za domovinu.