Višestruko nagrađivani pijanist i skladatelj u gostovanju u jutarnjem showu „Tko rano rani?” govorio je o osobnim prekretnicama, povratku inspiracije i albumu „A Storm in a Teacup”, a 16. listopada svoju će glazbenu priču predstaviti u HNK-u Osijek.
Postoje glazbenici koji žele impresionirati tehnikom, a postoje i oni kojima je važnije da publika u njihovoj glazbi prepozna vlastite osjećaje, sjećanja i životne trenutke. Za pijanista i skladatelja Zvjezdana Ružića glazba je mnogo više od niza odsviranih nota. Ona je prostor osobne ispovijedi, način suočavanja sa samim sobom i, naposljetku, mogućnost da se ono što je duboko osobno pretvori u iskustvo koje će razumjeti i netko drugi.
Upravo je o takvom odnosu prema glazbi Ružić govorio gostujući u jutarnjem showu Hrvatskoga radija Vukovar „Tko rano rani?”, kod Mire i Robija. U razgovoru se dotaknuo stvaralačkih prekretnica, razdoblja u kojemu nije pronalazio inspiraciju, glazbe koja ga je oblikovala još u djetinjstvu i potrebe da umjetnik ostane vjeran sebi, čak i kada to znači krenuti drukčijim putem od očekivanoga.
Povod razgovoru bio je i njegov nadolazeći koncert u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, gdje će u petak, 16. listopada, publici predstaviti projekt „A Storm in a Teacup / Piano Reflections”.
Od tišine do albuma s 33 skladbe
Iza naziva A Storm in a Teacup - oluja u šalici čaja, krije se mnogo više od glazbenog projekta. Riječ je o osobnoj priči oblikovanoj kroz 33 autorske skladbe, u kojima Ružić različite životne trenutke, unutarnje borbe i osjećaje pretvara u zvuk.
Nastanku albuma prethodilo je razdoblje u kojemu se, kako je opisao u razgovoru, suočavao s tišinom i nedostatkom inspiracije. Nakon velikih profesionalnih i osobnih promjena, među kojima je bilo i preseljenje u London, morao je ponovno pronaći vlastiti smjer. Umjesto da pokušava na silu proizvesti novu glazbu, dopustio je da se stvari odvijaju svojim tempom.
A onda su se skladbe počele pojavljivati jedna za drugom.
U tom procesu nije želio prikazati samo uspjehe i lijepe trenutke, nego i ono što se često skriva iza njih, sumnje, nesigurnost, razočaranja i potreba da čovjek ponovno pronađe vjeru u sebe. Upravo zato album doživljava kao osobnu priču, svojevrsni glazbeni film u kojemu svaka skladba ima vlastitu atmosferu i mjesto u cjelini.
Takav pristup zahtijevao je i drukčiji način stvaranja. Ružić nije želio sve unaprijed zatvoriti u strogo određene aranžmane i planove, nego je odlučio slijediti glazbu i intuiciju. U njegovu radu važna je sloboda da se tijekom stvaranja dogodi nešto neplanirano, nešto što se ne može dobiti pukim tehničkim savršenstvom.
Album zato donosi širok raspon zvukova i dinamike, od nježnih, intimnih klavirskih dionica do snažnih orkestralnih trenutaka. U njegovu središtu ipak ostaje emocija, ono što je pokrenulo skladbu i ono što bi ona mogla pokrenuti u slušatelju.
Povratak glazbi koja ga je oblikovala
Iako je tijekom karijere gradio prepoznatljiv umjetnički put i razvijao različite projekte, Ružić je u razgovoru istaknuo koliko mu je važno vratiti se onome što ga je privlačilo glazbi još u djetinjstvu.
Njegov odnos prema glazbi nije počeo s velikim pozornicama, nagradama ili profesionalnim ambicijama, nego s dječačkom znatiželjom i željom da svira. Kasnije su došli klasično glazbeno obrazovanje, studij i godine profesionalnog rada, no s vremenom se ponovno počeo okretati glazbi koja je u njemu budila iskonsku radost.
Oko 2019. godine, kako je opisao, osjetio je da se u njemu nešto mijenja i da ga sve više privlače jednostavnost, melodija i osjećaj koji glazba može prenijeti. Počeo je drukčije promatrati vlastito stvaralaštvo, pitajući se ne samo što može odsvirati, nego i što doista želi reći.
U toj su priči važno mjesto zauzele pjesme koje su obilježile njegovo odrastanje. Spominjao je glazbu izvođača poput Ekatarine Velike, Đorđa Balaševića i Bijelog dugmeta, pjesme koje nisu bile samo zvučna kulisa nekog vremena, nego su se povezivale s ljudima, mjestima, prvim ljubavima i osobnim uspomenama.
Jer glazba, objasnio je, ima neobičnu sposobnost vratiti nas u određeni trenutak života. Dovoljno je čuti nekoliko taktova pa da se ponovno pojave osjećaji za koje smo mislili da su odavno ostali iza nas.
Upravo je tu vezu između glazbe i osobnog iskustva želio prenijeti i u projekt kojim se vraća pjesmama iz vlastitog djetinjstva. Nije mu, međutim, bio cilj napraviti koncert koji će se svesti na niz poznatih pjesama koje publika pjeva od početka do kraja. Želio je prepoznatljive melodije obraditi na svoj način, dati im novu zvučnu dimenziju i povezati ih u cjelinu u kojoj klavir ima središnju ulogu.
Takav je pristup ujedno i odraz njegova umjetničkog razvoja. Umjesto da se ograničava očekivanjima publike ili pokušava ponavljati ono što je već jednom uspjelo, nastoji pronaći vlastiti izraz. U tome se, čini se, susreću dječak koji se zaljubio u glazbu i zreli umjetnik koji danas zna koliko je važno sačuvati iskrenost prema sebi.
Nije najvažnije impresionirati, nego dotaknuti čovjeka
Razgovor u „Tko rano rani?” otvorio je i pitanje odnosa između tehničkog znanja i emocije. U glazbi koja se često vrednuje kroz virtuoznost, zahtjevne izvedbe i dojam koji ostavlja na prvi sluh, Ružić daje prednost nečemu što se ne može jednostavno izmjeriti - iskrenosti.
Za njega nije presudno pokazati koliko je nešto tehnički zahtjevno, nego može li glazba prenijeti osjećaj. Jednostavna melodija može biti jednako snažna kao i kompleksna skladba ako je nastala iz stvarne potrebe da se nešto izrazi. Zato ne želi stvarati prema unaprijed zadanim pravilima žanra ili očekivanjima o tome kako bi glazba trebala zvučati.
Takav odnos prema stvaranju povezan je i s njegovim razumijevanjem publike. Koncert za njega nije samo izvedba pred ljudima koji su došli poslušati glazbu, nego prilika za susret, između umjetnika i publike, ali i između svakog pojedinca i vlastitih misli i osjećaja.
Govorio je o tome da mu se nakon nastupa znaju javiti ljudi duboko dirnuti onime što su čuli. Neki su mu prilazili sa suzama u očima, zahvaljujući mu jer im je njegova glazba nešto značila. Takvi su trenuci za njega potvrda da umjetnost može nadilaziti samu izvedbu i postati osobno iskustvo slušatelja.
Ako netko na koncertu pronađe utjehu, nadu, snagu ili uspomenu koju je dugo nosio u sebi, tada glazba, smatra Ružić, ispunjava svoju najvažniju svrhu. Nije nužno da svi dožive isto niti da svatko svaku skladbu razumije na jednak način. Važno je da glazba ostavi prostor za osobni doživljaj.
U tome je i smisao njegove odluke da se ne prilagođava pod svaku cijenu tuđim očekivanjima. Umjetnik mora biti spreman mijenjati se, istraživati i ponekad riskirati, ali pritom ne izgubiti vlastiti glas. U vremenu u kojemu se uspjeh često mjeri brojkama, brzinom i vidljivošću, Ružićev pristup podsjeća da stvaralaštvo traži i strpljenje, tišinu te spremnost da se čovjek suoči s onime što se u njemu događa.
Glazbena priča stiže u Osijek
Sve te ideje susreću se u projektu A Storm in a Teacup / Piano Reflections, koji će Zvjezdan Ružić predstaviti u petak, 16. listopada, u 19 sati u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku.
Publiku očekuje susret s glazbom koja ne počiva samo na izvedbenoj vještini, nego i na atmosferi, osobnoj priči i emocijama koje skladbe nose. Ružićev pristup briše jasnu granicu između koncertnog iskustva i filmskog pripovijedanja, umjesto da slušatelju ponudi samo melodiju, otvara mu prostor da kroz glazbu stvori vlastite slike i pronađe vlastito značenje.
Gostovanje u jutarnjem showu „Tko rano rani?” kod Mire i Robija, tako je bilo više od najave koncerta. Bio je to razgovor o putu koji umjetnik prolazi dok traži svoj izraz, o povratku izvorima inspiracije i o odluci da se iza glazbe ne skriva, nego da kroz nju pokaže i svoje ranjivosti.
Jer, kako se moglo iščitati iz Ružićevih odgovora, glazba ne mora uvijek ponuditi objašnjenje. Ponekad je dovoljno da nas zaustavi, podsjeti na nešto važno ili nam pomogne izdržati trenutak koji još ne znamo pretočiti u riječi. A upravo u toj sposobnosti da osobno postane univerzalno leži njezina snaga.
SNIMKU gostovanja Zvjezdana Ružića u jutarnjem showu Tko rano rani? poslušajte u playeru ispod članka.