Na današnji dan 1991. godine u ruke srpskoga agresora pao je Lužac — prigradsko naselje čija je okupacija označila početak sloma obrane Vukovara. U borbama i nakon sloma obrane, ugašen je život 69 hrvatskih branitelja i civila, a mjesto je postalo simbol jedne od najtragičnijih epizoda Domovinskog rata.
Trideset i četiri godine kasnije, kod spomen-križa u Lušcu, okupili su se članovi obitelji poginulih, suborci i brojna izaslanstva. Položeni su vijenci, zapaljene svijeće — i ponovno su odjeknule riječi sjećanja, tuge i nepravde koja traje.
"Upali su u zasjedu i svi su pobijeni"
Melita Antolović na današnji je dan prije 34 godine izgubila supruga Iliju, hrvatskog branitelja, i njegove roditelje.
“Upali su u zasjedu i svi su pobijeni. O njihovim posljednjim trenucima doznala sam od preživjelog svjedoka. Život s jedne strane ide dalje, a s druge strane uvijek je prisutna tuga i bol. Posebno je teško o obljetnici... godine idu, ali nije nam lakše”, kazala je Melita tiho, sa suzama u očima.
Za mnoge poput nje, vrijeme ne donosi zaborav — nego dublju prazninu.
Trudna djevojka među ubijenima
Maja bi danas imala 53 godine. Nije dočekala te godine života, ubijena je na Lušcu, u petom mjesecu trudnoće. Njezina sestra Mira Komunicki proživljava svaku obljetnicu kao otvorenu ranu.
“Strašno proživljavam ove dane i kako godine prolaze, sve su teži. Prije sedam mjeseci pronašla sam kosti svoga supruga na Petrovačkoj doli. Za te zločine, nažalost, nitko nije odgovarao. Oni koji su znali i sudjelovali bili su privedeni, ali pušteni zbog nedostatka dokaza. Prođe jedna godina, dođe druga, ali ostaje činjenica da je Vukovar grad bola.”
Njezine riječi odzvanjaju kao podsjetnik da bol Lušca nije samo sjećanje, nego živa rana koja krvari već 34 godine.
"Olakšajte dušu i recite gdje su naši"
Gotovo 300 obitelji u Vukovaru još uvijek čeka vijesti o svojim nestalima. Gradonačelnik Marijan Pavliček ponovno je uputio poziv svima koji nešto znaju.
"Pozivam sve one koji nešto znaju da olakšaju svoju dušu i kažu gdje su pokopani naši najmiliji, kako bi njihove obitelji napokon našle mir.”
"Agresija je bila surova, a žrtva golema"
Vukovarsko-srijemski župan Ivan Bosančić podsjetio je kako su zločini nad civilima pokazali svu surovost agresije na Vukovar.
"Kada čujemo sva ova svjedočanstva, ne možemo se ne zamisliti. Tada postajemo svjesni koliko je uistinu bila velika žrtva hrvatskih branitelja Vukovara.”
Tišina Lušca - svjedok bez riječi
Okupacija Lušca bila je početak kraja tromjesečne obrane grada. Tada su pripadnici bivše JNA i srpske paravojne postrojbe izbile na Priljevo i obalu Dunava, razdvojivši branitelje Vukovara od onih u Borovu naselju.
Danas, 34 godine kasnije, Lužac šuti — ali ta šutnja odzvanja glasnije od bilo kakvog govora. U njoj su zakopane sudbine, neizrečene istine i molitve koje ne prestaju.
Jer Vukovar pamti. I nikada ne zaboravlja.
POVIJESNI PREGLED BITKE ZA LUŽAC
Ključno bojište obrane Vukovara
Lužac je u jesen 1991. bio strateški važan prigradski punkt u obrani Vukovara. Dana 2. studenoga 1991. naselje su okupirale postrojbe JNA i srpske paravojne formacije, čime je počeo slom obrane grada. Pad Lušca omogućio je agresoru prodor prema prigradskim područjima i presijecanje komunikacija između središta Vukovara i Borova naselja.
Bitka u neravnopravnim uvjetima
Branitelji Lušca, brojčano i tehnički slabiji, borili su se bez dovoljno protuoklopnih sredstava i municije. Napad je vođen topništvom, tenkovima i zračnim snagama, a obrambena linija bila je razlomljena. Nakon višednevnih borbi uslijedilo je povlačenje prema unutrašnjosti grada.
Napadni pravac vojske išao je linijom šuma Đergaj – Bršadin – Lipovača, a gubitkom Lušca obrana Vukovara postala je gotovo neodrživa.
Masakr nad civilima
Po zauzimanju naselja uslijedili su teški zločini: civili su izvlačeni iz podruma i ubijani na kućnim pragovima, među njima i trudnica te stariji mještani. Ukupno je ubijeno 69 branitelja i civila, a naselje pretvoreno u ruševinu.
Unatoč brojnim svjedočanstvima, zločini u Lušcu nikada nisu u potpunosti rasvijetljeni, a odgovorni nisu adekvatno kažnjeni.
Presudna točka pada Vukovara
Lužac je bio ključna veza za opskrbu branitelja, a njegov gubitak označio je kraj jedinstvene obrane Vukovara. Padom Lušca grad je ostao odsječen i izložen sve snažnijim napadima. Povjesničari ga stoga opisuju kao „tiho, ali strateški presudno bojište“ čiji je pad ubrzao konačni slom grada heroja.
Arkanovi "Tigrovi" u zauzimanju Lušca
U vrijeme bitke za Lužac, Željko Ražnatović Arkan zapovijedao je Srpskom dobrovoljačkom gardom („Tigrovi“), paravojnom postrojbom aktivnom u istočnoj Slavoniji i okolici Vukovara.
Prema više izvora, Arkanovi ljudi sudjelovali su u napadu na Lužac 2. studenoga 1991., u suradnji s jedinicama JNA i lokalnim paravojnim skupinama.
Svjedočanstva o zločinima
Postoje svjedočanstva i snimke koje potvrđuju Arkanovu prisutnost u okolici Vukovara tijekom napada te povezuju njegovu jedinicu s pokretima prema Lušcu. Kasnija istraživanja navode da su „Tigrovi“ sudjelovali u brutalnim zločinima nad civilima, zbog čega se njihova uloga u Lušcu spominje kao dio šireg obrasca zločina koje su paravojne formacije počinile u istočnoj Slavoniji.