Vukovarski vodotoranj izgrađen je 1968. godine u nekadašnjim Najparovim vrtovima koje Vukovarci i danas zovu turcizmom Najpar bašča. Na nekadašnje vlasnike obitelj Najpar podsjeća i kratka ulica uz Vodotoranj nazvana Najpar bašće te naziv ugostiteljskoga objekta uz Vodotoranj Najpar. Obiteljska kuća Najparovih bila je uz glavnu prometnicu, sada je to početak Ulice bana Josipa Jelačića, popularno zvan Vratolom. Kuća je do Domovinskoga rata bila ruševna, a ostatci su uklonjeni nakon rata. Do Drugoga svjetskoga rata ova su kuća i dvorište bili omiljeni među Vukovarcima jer su tamo bile organizirane zabave, plesovi i proslave. Služila je i kao svratište, gostionica na kraju grada. Zabave su organizirali supružnici Aleksandar i Marija Najpar. Zanimljivo je da je inženjer Aleksandar Rose, koji je projektirao Vukovarski vodotoranj i vodio izgradnju, bio u rodbinskim vezama s Najparovima jer je njegova punica bila iz obitelji Najpar. Za pretpostaviti je da je lokaciju izgradnje odabrao upravo on, a Vodotoranj je trebao služiti na slavu i čast i obitelji Najpar. Spomenimo i da je prije gradnje Vodotornja postojala inicijativa da se na toj lokaciji gradi gradska bolnica.
Marija i Aleksandar vjenčali se 1901.
Najpari su u Vukovar doselili iz Njemačke krajem 18. ili početkom 19. stoljeća. Josip Rukavina u svom životopisu piše kako je s g. Najparom 1869. godine (nije naveo ime, vjerojatno Ivanom) uzeo u zakup „našu adu” te su tamo tri godine uzgajali svinje i goveda, a ispašu su naplaćivali i drugim stočarima. Jedne je godine vodostaj bio visok, goveda su prevezli, a svinje su ostale na jednoj gredi te su Rukavina i Najpar gazili kroz vodu do pasa da bi svinjama donijeli hranu.
Najpoznatiji Najpari bili su Aleksandar (Šandor) i Marija, vjenčali su se 29. lipnja 1901. Za Aleksandra nalazimo da je rođen 18. 1. 1868., otac Ivan Najpar, majka Sofija rođena Hoffman. Završio je Gospodarsku školu u Požegi i stekao glas valjanog i spretnog ekonoma na očevu imanju. Piše i da su se u njegovoj kući okupljali prvaci hrvatskih narodnih stranaka. Šandor je bio predsjednik društva Uboški dom u Vukovaru 1919. i član Radnoga odbora Skloništa siročadi u Vukovaru 1917. Imao je i značajnu ulogu u gradnji Hrvatskoga doma u Vukovaru te je 1921. izabran za potpredsjednika doma, bio je to više od deset godina.
U knjizi Vlade Horvata Vukovarska društva 1859. – 1945. piše da je Aleksandar Najpar bio član uprave Hrvatske narodne straže (1914.), inicijativnoga odbora Hrvatskog doma (1920.) i konzorcija kojemu je Hrvatski dom dao na upravljanje hotel Lav (1922.) te kao Šandor, radi se o mađarskom obliku toga imena, potpredsjednik Hrvatskog doma (1931.).
Marija Najpar rođena Schwerer, otac Stjepan bio je obućar, čizmar, bila je članica Radnoga odbora društva Hrvatski radiša (1920.) i Zajednice kulturnih društava kao predstavnica Hrvatskoga gospodarskog društva. Poznata je kao velika donatorica koja je davala novac raznim institucijama, recimo 1939. godine Društvu hrvatska čitaonica donirala je 10.000 dinara za osnivanje fonda Nikole Andrića, sljedeće godine još toliko. U to je vrijeme bila i počasna predsjednica društva Hrvatska žena, 1940.
Marija starija i Marija mlađa
Postojale su zapravo dvije Marije Najpar. Starija Marija živjela je u 19. stoljeću. Obitelj je, čini se, bila vrlo bogata, a o tome posredno svjedoči i slika njemačkog slikara Ferdinanda Behrensa (1862. – 1925.) pod nazivom Portret supruge ugostitelja Marije Najpar iz 19. st. u vlasništvu Gradskoga muzeja Vukovar. Radi se o vrlo popularnom slikaru koji je portretirao i članove carske obitelji u Austro-Ugarskoj Monarhiji pa je njegov portret bio stvar prestiža, mogle su da imati samo bogatate obitelji. Marija starija također je bila dobrotvorka, recimo donirala je novac Matici hrvatskoj u Zagrebu. Prema pričanju u obitelji Najpar njihov predak priženio se bogatoj udovici, po svemu sudeći radilo se upravo o Mariji Najpar starijoj koja je imala dijete pa je cijelo imanje zapravo bilo njeno, po nasljedstvu prvoga muža ili svojih roditelja, nismo uspjeli pronaći kako se ona djevojački ili po prvom mužu prezivala. Imali su najmanje dva sina, Ivana Najpara (1835. - 1913.) i Alberta Najpara (1841. - 1902.). Na Ivanovom nadgrobnom spomeniku upisana je Sofija (1842. - 1921.), to je njegova žena Elizabeta. Ivan i Sofija imali su sina Aleksandra (1867. - 1932.) koji je oženio Mariju Schwerer (1872. - 1959.) i s njom nije imao djece. Ivan dakle nema živih potomaka, ali njegov brat Albert ima. Albert je također imao sina Aleksandra pa su istodobno živjela dva Aleksandra Najpara koji su usporedno imali i mađarska imena Šandor što zbunjuje istraživače povijesti ove poznate vukovarske obitelji.
Smrt i zahvala
Sremske novine su novine 31. prosinca 1932. godine pod naslovom Šandor Najpar objavile kako je 26. prosinca 1932. umro „naš uvaženi građanina Aleksandar Najpar”, koji je u svim hrvatskim kulturnim, prosvjetnim društvima zauzimao najvidljivija mjesta. Bio je član i utemeljitelj pjevačkoga i glazbenoga društva Dunav, vatrogascima je poklonio opremu, bio je darovatelj crkvenih zvona. Bio je predsjednik Hrvatske dioničke štedionice. Pokopan je na rimokatoličkom groblju u Starom Vukovaru 27. prosinca 1932. Sličan članak imaju i Vukovarske novine te dodaje da je Aleksandar bio „otac sirotinje”.
U idućem broju novina u siječnju 1933. Marija udovica Najpar objavila je zahvalu svima koji su joj izrazili sućut pri smrti supruga Aleksandra, osobito je pohvalila pjevačko društvo Dunav koje se pjesmom tužaljkom oprostilo od pokojnika. Zahvalila je i Franu Turku na dirljivom oproštajnom govoru.
U knjizi Franjevci u Vukovaru fra Paškala Cvekana piše da je vukovarski samosan 1939. godine nabavio nove orgulje, platila ih je Marija Najpar. Te su orgulje služile do Domovinskoga rata. Pronašli smo i podatak da je orgulje platila 130.000 dinara.
Marija dobrotvorka
Hrvatski list 1939. godine piše kako je Hrvatski skautski stijeg u vrtu Marije Najpar pripremio svoju prvu javnu vježbu i veliku zabavu. Vrt je bio lijepo osvijetljen, u hladovini su bili stolovi. Zabava je završila vatrometom. Isti list 16. ožujka 1940. godine piše kako se u Zagreb na doček nobelovca Lavoslava Ružičke uputilo izaslanstvo iz Vukovara, među njima je i Marija udovica Najpar, počasna predsjednica Hrvatske žene i poznata dobrotvorka koja je povodom dolaska dra Ružičke darovala Hrvatskom sveučilištu 100.000 dinara s namjenom da novčano nagrađuju studente autore najuspješnijih seminarskih radova iz hrvatskoga jezika, književnosti, povijesti i etnografije uz uvjet da se radnje ne kose s katoličkim vjerskim uvjerenjem hrvatskoga naroda. Marija je zapravo osnovala dobrotvornu zakladu Šandora i udovice Marije Najpar za promicanje hrvatskoga jezika, hrvatske književnosti, hrvatske povijesti i etnografije. Sjedište je zaklade bilo na Hrvatskom sveučilištu u Zagrebu. Osnovala je i zakladu za pomaganje siromašnoga svećeničkoga podmlatka u đakovačkoj biskupiji te darovala 100.000 dinara bogoslovnom sjemeništu. Hrvatsko profesorsko društvo Mariju bilježi među svojim prvim dobrotvorima, Hrvatska čitaonica u Vukovaru izabrala ju je za svoju počasnu predsjednicu jer je zadnjim svojim prilogom 1940. „od 10.000 dinara omogućila nabavu djela klasične hrvatske književnosti”. Istu takvu donaciju 10.000 dinara dala je čitaonici i godinu dana ranije. Godine 1940. bila je počasna predsjednica društva Hrvatska žena što bi moglo značiti da je i ovom društvu dala značajnu novčanu donaciju.
Pisala priče i pjesme
Alma mater Croatica 1940. piše i kako Marija pomaže mnoge siromašne obitelji u Vukovaru i izvan njega pa ju smatraju majkom neimućnih, a Marija uvijek sudjeluje u svim kulturnim, prosvjetnim, humanitarnim i religioznim akcijama. Spomenimo da je Marija bila i članica odbora Crvenoga križa te Radnoga odbora Hrvatskoga radiše.
Okušala se Marija i u pisanju kraćih književnih djela koje je pod pseudonimom objavljivala u Sremskim novinama i Sremskom Hrvatu. Objavila je pripovijest San maloga brata 1939. Svojim je prijateljima pokazala i pjesme koje je napisala, ali ih nije objavila. U Izvješću Gimnazije Vukovar 1942. godine pri obilježavanju 50. obljetnice postojanja gimnazije Marija Najpar među ostalima piše svoja sjećanja na školovanje u gimnaziji.
U knjizi Pamćenje zaborava Petra Brozovića isisano je svjedočenje Marije Živković, zvane Mici, koja se djevojački prezivala Najpar. Svjedočila je kako je bogata udovica Marija Najpar nakon Drugoga svjetskoga rata ostala bez ikakve imovine, živjela „u bijednom stanju” te da su ju uzdržavali dobri ljudi. Marija je preminula 24. rujan 1959., sahranjena je u obiteljskoj grobnici na Starom katoličkom groblju.
U Vukovaru živi unuk Aleksanda Najpara
Marija i Aleksandar nisu imali djece pa danas nema njihovih potomaka. U Vukovaru danas nema osoba s prezimenom Najpar, nema ih ni u Hrvatskoj, ali ima živih potomaka obitelji Najpar po ženskoj nasljednoj liniji, dakle s drugim prezimenima. Vladimir Živković (92) najstariji je živući član porodice Najpar u Hrvatskoj, po majci Mariji Najpar rođenoj 1912. godine. Umirovljeni je borovski strojarski tehničar, radio je u Penumatici kao šef strojnoga parka i u Borovu Semperitu kao upravitelj, a bio je vukovarski branitelj u Domovinskom ratu te zatočenik srpskih koncentracijskih logora.
- Taj poznati bogati Aleksandar Najpar, u čijim je vrtovima izgrađen Vodotoranj, posjedovao je zemljište na kraju grada do Dunava, od jedne dole do druge, od surduka do surduka, dakle od sadašnjega Vodotornja pa do sadašnje stanice za tehnički pregled vozila, ranije je tamo bio Komunalac i imao rasadnik. Iza te lokacije izgrađene su stambene zgrade za Vupikove radnike, također na Najparovoj zemlji. Kažu da je bio trgovac žitom. Zapravo je kupovao žito od seljaka i dalje prodavao. On nije bio zemljoradnik, nije bio proizvođač žita. Ne znam gdje je imao skladišta za žito, nije bio zemljoposjednik, nije imao drugdje poljoprivredno zemljište. I on i moj djed zavali su se Šandor, bili su bratići, ali su za vrijeme Kraljevine SHS promijenili imena u Aleksandar. Baku smo zvali Liza, službeno je bila Elizabeta. Djed je bio kovač, i u austrougarskoj vojsci je bio potkivač konja, čak 16 godina. Imali su osmero djece, no preživjelo ih je petero, Josip, Albert, Marija (moja majka), Ankica i Antun. Živjeli su neko vrijeme u Jajcu, tamo su neka djeca rođena. Onda je djed dobio posao u grofoviji i vratio se u Vukovar. Potom je imao u Novom Vukovaru kovačnicu uz Dunav, na mjestu gdje su sada stambene zgrade prije Luke Vukovar. Njegov sin Albert, moj ujak, bio je također kovač, i poslije Drugoga svjetskoga rata. Kad je ta zemlja uz Dunav oduzeta, ujak je preselio u Dalmatinsku ulicu i tamo napravio kuću. Ja sam rođen na Priljevu gdje je moj djed po ocu imao ciglanu koja je nacionalizirana i potom ubrzo prestala s radom, zatim porušena i sada je preko te čestice probijena cesta prema Gospodarskoj zoni – priča Vladimir koji danas živi u Zagrebačkoj ulici na Mitnici s kćeri Snežanom.
Od Marije dobio pet kuna
Pitali smo sjeća li se Aleksandara i Marije Najpar.
- Slabo. Moja obitelj nije imala kontakte s tim Najparima, ne znam zašto. Jedne sam godine kao dječak s bratićem Rudikom otišao kod Marije Najpar čestitati joj Uskrs. Rudika me pozvao. Bio je običaj da djeca dolaze čestitati. Dala nam je svakome po pet kuna, bilo je to za vrijeme NDH. Žurili smo što prije potrošiti taj novac. Pamtim ju kao staru ženu koja je sjedila u naslonjaču, ljubazno nas je primila, ali nas nije poznavala i mi se nismo predstavili. Kuća je bila do ceste, sada je tamo prazan prostor i dio podruma u zemlji. Marija i njen muž Aleksandar ipak su svoj djeci moga djeda dali miraz, tako i mojoj majci i tetki, dobile su spavaće sobe. K nama u kuću Marija nije nikada došla, ne znam za svoje roditelje jesi li ju oni posjećivali, ali znam da je ujak Albert bio u stalnom kontaktu s Marijom koja mu je 1945. dala namještaj za dnevni boravak. S Marijom je živjela neka žena koju su zvali Mala Najpar, no ne znam kako se zvala niti što je ona bila Mariji, ne znam niti je li se prezivala Najpar – prisjetio se Vladimir te dodao da je čuo za organizirane zabave u Najparovim vrtovima, ali on ih se ne sjeća jer je bio premlad.
Aleksandar je imao izvanbračnu kćer?
- Imao sam sreću da upoznam izvanbračnu kćer Aleksandra Najpara koji nije imao djece s Marijom, ali je imao kćer sa svojom sluškinjom. Imao sam oko 25 godina kada sam došao na svinjokolju kod Paje Požgaja. Iz hodnika je izašla gospođa srednjih godina, oko 40 godina. Pajo me pozvao da me upozna s „mojom tetkom”. Prišla mi je, pružila ruku i predstavila se kao izvanbračno dijete Aleksandra Najpara. Rekla je da je Aleksandar upropastio njenu majku sluškinju te ju potjerao iz kuće kada je ostala trudna, nije brinuo o djetetu. Izgleda da se Aleksandar bećario pored supruge Marije – otkrio je Vladimir. Spomenuo je kako osoba s prezimenom Najpar danas ima u Njemačkoj i Češkoj. Kako prezime Naipar više nije postojalo u Njemačkoj, vukovarski su iseljeni Najpari morali promijeniti prezime u Neupar, živ je i jedan od iseljenih, Rudolf Neupar (95). Prema pričama u obitelji Aleksandar Najpar imao je brata koji je živio u Đakovu u kući pored katedrale i također bio bogat, ni on nije imao djece. Vladimirova se pak pokojna supruga zvala Mara, rođena Stranatić, djeca su im Snežana i Goran, imaju unuke i šest praunuka.
Vitrina na poklon
Po majci Adelhaidi potomak je obitelji Najpar Damir Poljak (69), umirovljeni geolog i paleontolog koji od Domovinskoga rata živi na Braču, radio je kao direktor istraživanja u Jadrankamenu, a prije rata sa suprugom Dragicom radio je tri godine u Australiji, no 1990. vratili su se u Vukovar njegovim roditeljima, a u srpnju 1991. dobio je posao na Braču i otišao, poslije su mu se pridružili i roditelji u progonstvu. Danas na Braču živi sa suprugom, imaju troje djece Vandu, Mirnu i Josipa.
- Marije Najpar se jedva sjećam, imao sam tri godine kad smo bili kod nje. Povela me majka. To je sve što o Mariji znam, a majka i otac su o njoj pričali sve najbolje. Na Mariju nas je podsjećala talijanska vitrina s mramorom i pozlaćenim akplikacijama koju je majka dobila kao svadbeni poklon. Ne znam tko su bili nasljednici imanja Najpar kod Vodotornja, a njihove se kuće dobro sjećam, bila je uz cestu, oronula. Mislim da je ipak netko u toj kući živio nakon Marijine smrti. Moj djed pomajci Albert bio je kovač. Imao je djecu Rudolfa, Adelhaidu, Ervina i Josipa. Ti moji ujaci su šezdesetih godina emigrirali u Njemačku, tamo žive njihovi potomci, i jedan je ujak živ. Odrastao sam u Ribarskoj ulici gdje je otac Pavao napravio kuću – ispričao je Damir i naveo kako je njegovo otac Pavao na Baču počeo praviti skulpture od kamena, a u Vukovaru je prije rata izrađivao od drveta, sve su nestale u ratu. Preminuo je 2014. u Supetru. Inače je bio kolekcionar umjetnina i antikviteta.
Najpari doselili iz Gornje Saske
Damirova sestra Ivanka Poljak, umirovljena zaposlenica HEP-a i nekada Vukovarske banke, živi u Ribarskoj ulici u Vukovaru. Kaže da je od svoje bake čula kako su se njihovi pretci Najpari doselili u Vukovar iz Gornje Saske u Njemačkoj, stigli su na splavima. Zapravo su htjeli u Vukovaru otvoriti pivnicu i proizvoditi pivo. Bilo je i sekundarnih seljakanja pa je tako njen djed rođen u Jajcu.
- U obitelji se nekada govorilo njemačkim jezikom, ali prešli su na hrvatski nakon Prvoga svjetskoga rata, još je moja teta Rozalija govorila njemački, a nakon Drugoga svjetskoga rata i stradanja Nijemaca više se nisu usudili govoriti njemački. Htjela sam naučiti njemački, no nisu mi to dopustili. Rijetko su govorili o prošlosti obitelji, mislim zato da mi djeca ne bismo negdje pričali da smo Nijemci. Zato se ja sada izjašnjavam kao Njemica. Kako su bile dvije grane Najparovih, oni bogati i poznati i ovi moji radnici i zanatlije, nisu se baš često družili i nisu rado govorili o drugoj grani. Recimo, Marija i Aleksandar Najpar nisu bili u svatovima ni mojoj majci ni ujaku, ali dali su dotu, miraz, spavaću sobu i prekrasnu vitrinu. Nisam nikada uspjela otkriti razlog, vjerojatno su se oko nečega posvađali. Marija Najpar je bila velika donatorica, poklanjala i novac, ali moji nisu imali ništa od toga – kaže Ivanka i napominje kako je njen pokojni otac Pavao, hrvatski branitelj i logoraš srpskih logora, bio kolekcionar umjetnina i čuvao je svatovski dar vitrinu, no u Domovinskom ratu njihova je obiteljska kuća u Ribarskoj ulici opljačkana pa razgrađena. Prema riječima očevidaca danima su kamioni odvozili stvari, potom građevinski materijal, tako da Ivanka više ne zna gdje je vitrina završila.