Kad djetinjstvo nestane u dimu rata
Kad su se s neba sručile prve granate, Kristina Užarević imala je samo šesnaest godina. Bila je dijete, ali rat joj nije dao da to i ostane. Tijekom agresije živjela je s majkom i bakom u stanu na Olajnici i gledala kako se grad svakim danom sve više pretvara u zgarište. Detonacije, dim, tresak zidova, borba za preživljavanje... bila je to njihova svakodnevica gotovo tri mjeseca.
- Od kolovoza 1991. bombardirali su nas svakodnevno. Zgrade su gorjele, dim se uvlačio u zgrade, sve se treslo. U početku smo još imali nešto za jesti, a kasnije sve manje i manje. Tako smo živjele gotovo tri mjeseca. Tijekom jednog bombardiranja, od siline udarca, mama je s balkona odletjela u stan. Zbog detonacije nisam ništa čula, samo sam vidjela kako je odbačena. Nisam znala je li živa ili mrtva, bilo je strašno, tu scenu nikada neću zaboraviti, ističe Kristina.
Put prema bolnici kroz vatru i dim, preko mrtvih tijela
U stanu su ostale, vjeruje, do 17. studenoga, a onda su krenule u bolnicu potražiti spas i pomoć.
- Ne mogu se sjetiti je li to bilo pred jutro ili naveče, ali sjećam se da je jako padala kiša. Naime, ponovno su bombardirali zgrade na Olajnici, jedinica, dvojka i trojka su gorjele, mi smo bile u četvorci. Vatra se zaustavila na prozoru pokraj našeg balkona. Kako je gorjelo, dim se uvlačio u sve hodnike i stanove. Mama je vikala da idemo u bolnicu, a baka i ja nismo mogle s drugog kata doći do prizemlja. Udisale smo dim, gušile se, nismo ništa vidjele. Pokvasila sam krpu i stavila je baki na lice rekavši: ‘Izdrži bako kako god znaš, ako izađemo žive, izađemo – priča nam Kristina dodajući kako su se ipak nekako uspjele spustiti niz stubište i otići u bolnicu.
Na putu do bolnice majka joj je pala preko tri mrtva tijela. Bolnica je bila prepuna ranjenika, civila, žena i djece, jedva su ih mogli primiti. Ondje su prespavale samo jednu noć.
-U bolnici je smrad bio strašan – ranjenici, krv, vlaga, dim, barut...sve se osjećalo, nije se moglo disati... Ali izdržale smo.Tri dana nisam ništa jela. Bolio me želudac, nisam mogla ništa pojesti. U bolnici je bilo puno ljudi, ranjenika, civila, osoblja. Čula sam svakakve priče, ali nitko nije znao što se točno događa. Toga sam dana posljednji put vidjela našeg susjeda, Josipa Bradarića (Joju). Njegova žena, Seka, bila je medicinska sestra u bolnici. Odrasla sam s njihovom djecom, bili smo susjedi. Kad je čuo da me boli želudac i da ne mogu jesti, dao mi je pola tosta i neki namaz. To je bio posljednji put da sam ga vidjela. Kasnije sam čula da je odveden zajedno sa sucem Holjevcem, njegovim prijateljem kojega su kasnije pronašli na Ovčari, no Joju nikada nisu, još se vodi nestalim. Pričalo se da je možda strijeljan kod Dunava, ali to nitko ne zna sa sigurnošću, govori nam Kristina.
Vidjela je i dr. Vesnu Bosanac kako odlazi na pregovore u Negoslavce, a sudionik tih pregovora bio je i Marin Vidić Bili.
Okupacija grada-lažni mir i početak novog užasa
Na dan okupacije Vukovara zavladala je zlokobna tišina. Naoružani vojnici ulazili su u bolnicu, pred zgradom su se punili kamioni. Nitko nije znao kamo će s njima.
-Došao je 18. studenoga. Govorilo se da je „mir“, da je gotovo. Oko bolnice je tada zavladalo zatišje. Bilo mi je čudno „čuti” tišinu, nema pucanja, buke, granatiranja i bombardiranja. Tada sam primijetila da neki muškarci oblače bijele kute. To su bili naši koji su se prerušavali u bolničko osoblje – vjerojatno u pokušaju da se sakriju i izbjegnu prepoznavanje jer je u bolnici bilo jako puno doušnika, onih koji su izdavali i prokazivali Hrvate i branitelje. Tada su u bolnicu ušli prvi vojnici. Prvi kojeg sam vidjela bio je čovjek s nekim šeširom i puškom, u uniformi, tada nisam znala kojoj. Mama je rekla da je možda bio taksist prije rata, neki poznati čovjek iz Vukovara, ali s „one strane“. Mi civili izašli smo na glavne stepenice bolnice i čekali. Bilo je tiho, nije se više pucalo, ali nitko nije znao što se događa. Vidjeli smo vojnike s jedne i druge strane, svakakve uniforme. Pitala sam što će biti s nama, ali nitko nije znao odgovor. Potom su dovezli kamione, bilo ih je puno. Rekli su da ćemo čekati, da ne znaju kamo će s nama.
Nakon toga utovarili su nas u vojne kamione, a ranjenici i medicinsko osoblje ostali su još u bolnici. Sjećam se da je jedan od vojnika bio moj prijatelj iz djetinjstva, vršnjak, išli smo u školu zajedno. Sa samo šesnaest godina bio je u uniformi JNA, s puškom u ruci. Pitala sam ga: „Kamo nas vodite?“ Nije mi znao ništa reći. Samo je ponavljao da ne zna, da ni on ne zna što se događa. Kasnije, kad sam već bila odvedena, vidjela sam ga na televiziji, na snimkama nakon okupacije Vukovara. Bio je iza bolnice, gdje su bili mrtvi civili prekriveni bijelim plahtama. Hodao je među tijelima s puškom u ruci i navodno tražio svog djeda. Znala sam da je iza bolnice bilo puno civila ubijenih do 18. studenoga, ali i ranjenika koji nisu odvedeni na Ovčaru nego su ubijeni nakon ulaska vojske. Neki od njih zakopani su iza bolnice, a neki i na židovskom groblju gdje je bila masovna grobnica – kaže Kristina.
Mračna noć Veleprometa
S majkom i bakom 18. studenoga 1991. godine odvedena je u logor na Veleprometu. Najprije u vojarnu, gdje su noć provele među jedva punoljetnim vojnicima, a zatim su prebačene u hangar gdje su im oduzete osobne stvari – dnevnici, molitvenici, torbice... zadnji komadi identiteta.
-Kada su nas izveli iz bolnice, nismo znali kamo nas vode. Vozili su nas kroz područje koje sam prepoznala kao Petrovu goru, prema Sajmištu, a onda smo stali kod vojarne. Tamo su već bile okupljene žene i poneki muškarac. Smjestili su nas u prostoriju unutar vojarne, u sobu gdje su bili mladi vojnici, jedva punoljetni, ti koji su, kako sam shvatila, morali slušati starije zapovjednike i nisu smjeli ništa sami odlučivati. Tu smo proveli noć ne znajući što će se s nama dogoditi.
Sutradan su nas prevezli u Velepromet. Tamo su nas smjestili najprije u otvoreni hangar s lijeve strane ceste, dok su se preko puta nalazili veliki pravi hangari. Na toj su strani bile uglavnom žene. U početku su bili i muškarci, ali ubrzo su ih odvojili. Sjećam se kako su ih postrojavali, dok smo mi, žene i djeca, morali stajati sa strane. U tom trenutku nitko nije znao što nas čeka. Govorili su nam da nam Hrvatska ne vrijedi ništa, izrugivali se i prijetili.
Na Veleprometu su već bili stariji ljudi, poznate domaće „face“, obučene u zelene vojne uniforme. To su bili domaći četnici sa Sajmišta, koje sam i ranije poznavala, a s njima su bili i Crnogorci, prepoznala sam ih po govoru. Bile su tu i neke domaće žene koje su nas popisivale. Pitali su tko je Hrvat, tko Srbin, a tko ostali. Hrvate su odvajali na jednu stranu.
Kad je pala večer, prebacili su nas preko puta, u pravi hangar. Žene su morale baciti sve osobne stvari – nožiće, škarice. Imala sam dnevnik u koji sam svaki dan zapisivala, i njega sam morala baciti. Baka je morala baciti svoj molitvenik, krunicu i torbicu. Sve smo izgubile – prisjeća se.
Krici, jauci, pucnji
Krici, jauci i pucnji obilježili su prvu noć provedenu na Velepormetu.
-Te večeri počelo je ono najstrašnije. Dok je padala noć, čuli su se strašni krici, jauci, plač i pucnji. To se ne može opisati. Zvukovi su dolazili iz pravca gdje su odvedeni muškarci. Mene je potjeralo u WC, a vojnik koji je čuvao hangar jedva me pustio. Sa mnom je išla i mama. Bio je mrak, išle smo prema stražnjem dijelu, prema ciglani. Dok smo hodale, vidjela sam dvoje ili troje mrtvih ljudi pored puta. Mama me brzo vratila natrag u hangar. Bilo je užasno. Nisam mogla vjerovati što gledam. Te scene mrtvih ljudi ne mogu se izbrisati iz pamćenja, sjećam se svakog detalja, svega što se događalo. Ujutro, 19. studenoga, više nije bilo nijednog muškarca. Niti jednog nisam vidjela — samo žene, djecu i vojsku. Ili su muškarci bili zatvoreni u nekom drugom hangaru ili su odvedeni. Međutim, toga jutra vidjela sam i dva ili tri autobusa punih muškaraca koji su odvedeni prema Negoslavcima. Možda su to oni muškarci koji još uvijek nisu pronađeni, razmišlja Kristina. Sjeća se i kako su u logoru odvodili žene.
-Vojnici su ulazili, birali i odvlačili ih i nakon toga ih više nisam vidjela. Mene je mama štitila tako što me prekrivala dekom kako me ne bi vidjeli – opisuje Kristina. Sjeća se i kako ih je jedan domaći Srbin, mamin poznanik iz djetinjstva prepoznao i donio mesne nareske i komad kruha jer već danima nisu ništa jele. Bio je to čovjek s kojim su se prije rata družili, s čijom se djecom igrala.
-To je ono čega se sjećam. Velepromet je bio mjesto užasa, straha i neizvjesnosti, gdje su ljudi nestajali preko noći. Preživljavanje se svelo na slučajnost, sreću i rijetku ljudskost. Jauci i krici, viđeno te noći, to su slike koje mi nikada nisu nestale iz sjećanja – naglašava.
Put kroz poniženje do slobode
Nakon dva dana užasa, žene i djecu ukrcali su u autobuse. Na putu kroz Negoslavce civili su ih kamenovali, vrijeđali, psovali. Autobus je išao prema Šidu, a zatim do Sremske Mitrovice.
-U sportskoj dvorani u Sremskoj Mitrovici bile smo tri dana. Tamo sam prvi put popila čaj, a čak smo se mogle i malo oprati. Poslije toga su nas odvezli u Bosnu i onda smo došle u Zagreb - prisjeća se Kristina.
Sjene koje ostaju zauvijek
Kristina danas živi u Vukovaru u koji se vratila 1998., ali ratne slike unatoč tolikim godinama ne blijede.
-Sjećam se svega – zvuka granata, vrisaka u noći, pogleda majke kad je ranjena. Ne možeš to izbrisati. Najgore je kad znaš da su tvoji susjedi, ljudi s kojima si odrasla, odjednom u uniformama, s oružjem. Gledaš ih i ne vjeruješ – ističe.
Kristina je izgubila mnogo – dom, prijatelje, djetinjstvo. Ostalo joj je tek nekoliko slika iz crvenog albuma koji joj je kasnije vratila susjeda.
-To je sve što imam. Uspomene i taj album. Sve drugonestalo je u dimu Vukovara - kaže.
Sjećanje kao opomena
Logor Velepromet ostao je simbol stradanja civila, mjesto gdje su nestale stotine muškaraca, ranjenika i zarobljenika. Kristinino svjedočanstvo podsjeća da iza svake brojke stoji ljudsko lice, glas, dijete koje je prerano odraslo.
-Imala sam 16 godina kad sam prvi put vidjela smrt. I kad sam zadnji put vjerovala da ljudi ne mogu biti tako zli – zaključuje.