Vukovarska obitelj Gottfried, čije prezime u njemačkom jeziku znači Božji mir, ostavila je povijesni trag u gradu krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Da se radilo o imućnoj i utjecajnoj obitelji, svjedoči podatak kako je bogati mesar Mišo (Mihael) Gottfried 1918. od udovice Marte Paunović kupio Grand hotel u središtu Vukovara, no već iduće godine prodao ga je Zadruzi Radnički dom koju je osnovao Socijalistički radnički pokret. Tomislav Gottfried (29), magistar prava koji sada radi u uredu gradonačelnika, kaže da je Mišo hotel ugovorom prodao na obroke, no isplaćen mu je samo prvi obrok, a onda su uslijedile prijetnje pa je sa svojom ženom Katarinom (Otrok) i četvero djece odselio u Zagreb, potom su odselili nekamo dalje, vukovarskom dijelu obitelji nije poznato kamo niti ima li živih Mišinih potomaka.
Staklarska trgovina u središtu grada
- Moji pretci su njemačka katolička obitelj. Ne znamo kada su došli u Vukovar, vjerojatno u vrijeme velikih doseljavanja u 18. stoljeću. Bili su obrtnici, posjedovali su zemlju i vinograde u današnjoj Prosinoj ulici, inače ta desna povišena strana Mitnice bila je pod vinogradima. Imali su i vinograd u Starom Vukovaru, ne znamo lokaciju. Tri i pol jutra vinograda. Obiteljsku su kuću imali u Donjoj maloj, današnja Ulica Stjepana Radića, te poslovnu zgradu u središtu grada, sada Ulica Franje Tuđmana 8. U prizemlju je bila staklarska trgovina sa staklorezačkim obrtom, na katu nekoliko stanova, sada je zgrada vlasništvo Veleprometa. Moj pradjed Antun otvorio je staklarsku trgovinu 1892. godine, nazvao ju je Gottfried, a kasnije Gottfried i sinovi po svoja tri sina Augustinu, Antunu i Rudolfu, inače je imao četiri sina i dvije kćeri Ivanu i Mariju. Četvrti sin Bogomir otišao je u Zagreb, studirao ekonomiju, bio je klerikalac na Kaptolu. Zbog zlostavljanja komunističkih vlasti 1946. je otišao u Argentinu, poslije mu se pridružila supruga Nevenka i četvero djece. Umro je u Argentini, dvoje je djece još živo, sin Željko ima djecu. Bogomir je s obitelji u Mendozi imao tvornicu sapuna – kaže Tomislav i dodaje kako su svu imovinu njegovoga pradjeda Antuna komunističke vlasti oduzele nakon Drugoga svjetskoga rata i obitelji nikada ništa od toga nije vraćeno.
Svi su članovi obitelji dali suglasnost sada pokojnome Grgi Plenkoviću, nekadašnjem zamjeniku gradonačelnika Vukovara u progonstvu i prvim godinama nakon povratka, da ih zastupa što je on i činio, no nije uspio prikupiti dovoljno dokumentacije za povrat. Plenković je inače bio zet Gottfriedovih, njegova supruga Marija bila je kći Frederike i Rudolfa Gottfrieda, o Frederiki smo svojedobno pisali u Vukovarskim novinama kada je slavila stoti rođendan i tada nam ispričala kako su Gottfriedi naturalizirani Hrvati podrijetlom iz Austrije.
Poslovođa u vlastitoj trgovini
- Najstariji djedov brat Augustin rođen je 1895. i on je poslije pradjedove smrti zajedno s dvojicom braće bio vlasnik staklane dok mu 1948. nije oduzeta. Bio je godinu i pol dana interniran u zatvor u Lepoglavi, neko je vrijeme radio u svojoj bivšoj trgovini kao poslovođa pa onda 1964. otišao u istočni Berlin u Njemačku za ženom Florom koja je tamo emigrirala još 1944. s dva sina. Sin Ivan promijenio je ime u Hans, preminuo je prije tri godine. Drugi sin Rudolf bio je doktor kemije, umro je prije tri tjedna. Njihovi potomci žive u Njemačkoj. Djedov mlađi brat Rudolf (1907. - 1941.), supruga Frederika, teško je ranjen nesretnim slučajem u šumariji Eltz pri novačenju u hrvatsku vojsku 11. travnja 1941. te preminuo od posljedica ranjavanja. Imao je dvije kćeri, Mariju (1932. - 2016.) udanu za Grgu Plenkovića, imaju sina Davora i kćer Marcelu koji žive u Zagrebu, i Veru (1934. - 1992.), neudavana. Djedova sestra Ivana (1905.) bila je udana za Ivana Šimunovića, oca Zlatka Šimunovića (1935. - 2023.), Zlatkova su djeca Damir i Dubravka. Druga sestra Marija udana Puches nije imala djece – priča Tomislav.
Njegov djed Antun Ivan Aleksander Gottfried (1901. - 1945.) i baka Jozefina rođena Reis (1912. - 1996.) vjenčali su se 1940. Inače je majka bake Jozefine iz obitelji Kuman koja je u Vinkovcima imala ciglanu i pet kuća, sve je oduzeto i nikada nije vraćeno.
- Nije baka htjela ni tražiti povrat, a majka se sjeća da je baka uvijek čitala njemačke novine. Djed i baka imali su dvoje djece, Melitu (1942. - 2021.) i moga oca Želimira Antuna (1944. - 2025.). Melita Bogić ima sinove Dejana i Borisa. Moj otac i majka Ljerka imaju sinove Zdenka (1988.) i mene, a Zdenko ima kćer Leu Paulu (2021.) – navodi Tomislav.
Imovina odzeta, vlasnik strijeljan
Ljerka Gottfried rođena Jarabek Tomislavova je majka i udovica Želimira Antuna Gottfrieda za koga kaže da je bio ugledni vukovarski stomatolog.
- Moj svekar Antun Ivan Aleksander strijeljan je nakon Drugoga svjetskoga rata. Odveden je od kuće 13. travnja 1945. i više nikada nije viđen, grobno mu mjesto nije poznato. Moj muž se svoga oce ne sjeća, imao je 11 mjeseci kada mu je otac strijeljan u Borovu Selu uz Dunav, žrtve su masakrirane. To je Želimiru ispričao jedan svjedok strijeljanja. Svekra su odveli po pozivu jedne susjede partizanke. Slavio je kćerin rođendana kad su došli po njega, kao brzo će se vratiti, ne treba nositi nikakve osobne stvari. Tri dana kasnije strijeljan je. Nisu se tome u obitelji nadali jer svekar nije bio u ustaškom pokretu, nego je bio obrtnik, aktivan u udruženju obrtnika. Prvenstveni je cilj likvidacija bila pljačka jer je potom obitelji sve oduzeto. Obitelj se još 1940. preselila u bakinu kuću Reis kod Mazda parka, ta im kuća nije oduzeta jer nije bila Gottfriedova. Želimir je cijeli život nosio stigmu buržuja i veleposjednika. Kad su u školi učili što je buržoazija, učiteljica je Želimira tražila da priča razredu, a njegova obitelj nije posjedovala ništa jer im je sve oduzeto. Gledao je na zidu sliku druga Tita, nosio pionirsku kapu, a Titovi komunisti su mu ubili oca. Od kraja Drugoga svjetskoga rata do 1987. morali su promijeniti prezime po izgovoru u Gotfrid, a onda su vratili Gottfried. Na našem vjenčanju smo otkrili da je Želimir imao i krsno ime Antun za koje nije znao. Cijeli radni vijek proveo kao stomatolog, bio je hrvatski dragovoljac, vukovarski branitelj te ratni vojni invalid. Za vrijeme obrane Vukovara bio je u bolnici jedini stomatolog i bio je stalno dežuran. Iz bolnice je s ostalim medicinskim osobljem odveden 20. studenoga 1991. u srbijanski logor u Srijemskoj Mitrovici, kasnije je razmijenjen – prisjeća se Ljerka i napominje kako je Želimir odlikovan Spomen-plaketom Vukovar 1991. za iskazano domoljublje, iznimno junaštvo, stradanje i žrtvu čime je dao presudan doprinos u borbi za obranu i opstojnost hrvatke države i naroda.
Trgovinu otvorio ženinim mirazom
Imanje Gottfriedovih ponajviše je stekao Antonius (Antun) Gottfried (1867. - 1943.), supruga mu je bila Franciska Otrok. Prvo je radio kao pomoćnik u stakarskoj trgovini Antona Grossmanna koji ga je htio zadržati kao nasljednika budući da nije imao djece, no Antun se htio što prije osamostaliti. Pokojni ugledni vukovarski liječnik Zlatko Šimunović u svojoj knjizi Susreti s uglednim osobama, promocije knjiga i priče piše kako je djed Antun u miraz od Otrkovih dobio 800 forinti i tim novcem otvorio svoju staklarsku radnju 1892. koju je nazvao svojim prezimenom. U radnji su radili i njegovi sinovi, a kada su postali suvlasnici, promijenili su naziv radnje u Gottfried i sinovi. Najviše su posla i zarade imali kada je Tomaš Bata gradio tvornicu i stanove za radnike u Borovu naselju, Gottfried i sinovi imali su prednost u poslvoima ostakljivanja tvorničkih hala, stanova pa i Batinih trgovina diljem Kraljevine Jugoslavije.
U Arhivskom fondu gradskoga poglavarstva Vukovar u posjedu Gradskoga muzeja Vukovar 1922. godine u Glasovnici (popisu) obrtnika pod rednim brojem 15. navodi se Antun Gottfried.
Dobio batine zbog ljubomore
Roditelji Antuna Gottfrieda bili su Fridericus i Chatharina, oni su najstariji poznati zabilježeni Gottfriedi u Vukovaru. Sriemske novine pišu 1917. godine kako je u 85. godini života preminula Katarina Gottfried, navode da je imala djecu, a po imenu spominju samo Antuna. Očito je Antun imao braću i sestre te je najvjerojatnije Mihovil Gottfried sin naimenovanoga Antunova brata. Petar Brozović u knjizi Pamćenje zaborava navodi da je Antun Gotfried 1920. godine sudjelovao na sastanku u Zimnonićevoj ulici, uz današnju Gimnaziju Vukovar, kada su odlučili kupiti vlastelinsku zgradu za otvaranje Hrvatskoga doma. Sriemske novine 1917. pišu da je Antun Gottfried dao sedam kruna kao dobrovoljni prilog za predstavu školske mladeži kraljevske realne gimnazije vukovarske „u korist hrvatskoslavonskih ratnih nemoćnika”. Jedan je Gottfried, vjerojatno Antun, te godine bio gradski zastupnik. Bio je Antun i član pčelarskoga društva. Iste godine ove novine pišu kako je protokolarni trgovac Eder Gottfried imenovan trgovačkim prisjednikom za kotarski sud, a novine spominju i da je dao šest kruna priloga za omladinsku zabavnu večer. Eder je bio i kandidat za zastupnika iz redova „najvećih porezovnika”, izabran je jednoglasno. Eder je prodavao i snopove vrbovih grana, 500 komada za 40 filira. Antun Gottfried je dao 20 kruna za ratnu siročad, neki drugi neimenovani Gottfried dvije krune. Marija Gottfried, kći Antuna Gottfrieda, „glasovirala je Ascherovu Balladu” na posijelu u Vukovaru. Sriemske novine 1917. pišu da je Mišo Gottfried upisao 1000 kruna zajma kod Prve hrvatske štedionice. Dao je Mišo i 500 kruna za izgradnju ratničkoga spomenika u Vukovaru. U Adresaru i trgovačkom putokazu u Kraljevini SHS 1922. godine među obrtnicima i trgovcima u Vukovaru navodi se Mišo Gottfried, ima i telefonski broj što bi značilo da je 1922. godine još živio u Vukovaru.
Sriemske novine 1899. godine donose kratku zgodu iz Otoka o stolarskom pomoćniku Franji Gottfriedu iz Vukovara koji ima 42 godne, a „još se uvijek bavi ljubavnim pustolovinama”. Njega je dočekao i nasadom od lopate po glavi izubijao Valentin Kaluner zbog ljubomore, djevojka je bila Marija Pavičić. Osobe s prezimenom Gottfried danas žive i u Poreču, Vrsaru, Vrbovcu, Supetru na Braču, Kalima na Ugljanu, Bibinju i Šilu, davnim su podrijetlom iz Vukovara.