Program „Licencirani pružatelji socijalne usluge osobne asistencije“ koji provodi Udruga osoba s invaliditetom “Vuka” iz Vukovara označava važan iskorak u načinu pružanja pomoći osobama s invaliditetom. Umjesto vremenski ograničenih projekata, riječ je o sustavu koji osigurava trajnu, strukturiranu i institucionalno priznatu podršku – onakvu kakva korisnicima treba u svakodnevnom životu.
Kako pojašnjava predsjednik udruge Đorđe Bošnjak, licenca znači da udruga ispunjava stroge kriterije u pogledu prostora, opreme i stručnog kadra, a broj sati asistencije više nije proizvoljan, već ga određuje nadležni centar za socijalni rad na temelju medicinske dokumentacije. Najvažnija promjena je – kontinuitet.
Asistencija kao temelj neovisnosti
Cilj programa nije samo pomoć, nego promjena životne perspektive. Osobna asistencija omogućuje korisnicima da žive samostalnije, uz manje oslanjanje na obitelj ili institucije.
U praksi to znači podršku u osnovnim, ali ključnim aktivnostima: kretanju, održavanju osobne higijene, obavljanju kućanskih poslova, komunikaciji i korištenju ortopedskih pomagala. Upravo u tim svakodnevnim situacijama razlika između ovisnosti i dostojanstvenog života postaje najvidljivija.
36 asistenata – i dalje nedovoljno?
Udruga trenutno zapošljava 36 osobnih asistenata i uspijeva pokriti potrebe postojećih korisnika. No iza te brojke krije se problem koji sve češće izlazi na površinu – nedostatak radne snage.
„Susretali smo se s poteškoćama pri zapošljavanju, odnosno nedostatkom osoba koje ispunjavaju uvjete ili su spremne prihvatiti ovaj posao“, ističe Bošnjak. Riječ je o zahtjevnom, ali društveno iznimno važnom zanimanju koje očito još uvijek ne privlači dovoljan broj ljudi.
Povjerenje kao ključ uspjeha
Povratne informacije korisnika uglavnom su pozitivne. Najveća vrijednost ove usluge nije samo praktična pomoć, nego odnos koji se gradi između asistenta i korisnika.
Povjerenje, kontinuitet i razumijevanje – to su temelji na kojima počiva kvalitetna asistencija. Problemi se najčešće javljaju u vrijeme godišnjih odmora i bolovanja, kada je potrebno osigurati zamjene. U tim situacijama udruga se snalazi preraspodjelom postojećih zaposlenika, što dodatno opterećuje sustav.
Stabilno financiranje ili povratak na nesigurnost
Iako program donosi vidljive rezultate, njegova dugoročna održivost ovisi o jednom ključnom faktoru – novcu. Prijelaz s projektnog na stabilno financiranje iz državnog proračuna nameće se kao nužnost.
Bez toga, upozoravaju iz udruge, postoji realna opasnost da se sustav vrati na staro – nesigurno, povremeno i nedostatno financiranje koje ne može garantirati kontinuitet usluge.
U zemlji koja se često poziva na inkluziju, pitanje osobne asistencije postaje test stvarne društvene odgovornosti.