Jovanovac i Thompson poznaju se godinama, no poziv da postane dio njegova benda stigao je gotovo iznenada, u razdoblju priprema za veliki koncert na zagrebačkom Hipodromu.
- Marko i ja znamo se dugo, kroz glazbu, autore i Opću opasnost. U jednom trenutku, kada je naš bend stao, nažalost zbog Žižinog odlaska, dogodile su se neke promjene i kod Marka. Zazvonio mi je telefon i imao sam praktički pet sati za odluku. Bio sam potpuno šokiran - prisjeća se Jovanovac.
Poziv je prihvatio, a danas govori kako mu je sudjelovanje u cijeloj priči velika čast i privilegija.
- Mogao je bilo tko biti na mom mjestu, a dogodilo se meni, valjda nekim zaslugama. Moja primarna priča uvijek je bila produkcija, studio i autorski rad, iako me kolege glazbenici smatraju klavijaturistom. Iskreno sam zahvalan na svemu što mi se dogodilo.
„Baš mi je srce puno što završavamo u Vukovaru“
Posebnu težinu za njega ima činjenica da je velika hrvatska etapa ovogodišnjih koncerata završila upravo u Vukovaru.
– Predivno mi je što ovu priču, ovu vanjsku ovogodišnju turneju u Hrvatskoj, završavamo baš ovdje. Ja sam vezan za Vukovar. Moja supruga je s Lipovačkog puta. Ja sam vukovarski zet i baš mi je srce puno.
A kada govori o onome što se događa između pozornice i publike, Jovanovac teško pronalazi jednu riječ kojom bi to opisao. Kaže kako snimke s društvenih mreža, televizijski prijenosi, fotografije pa čak ni profesionalno snimljeni koncerti ne mogu u potpunosti prenijeti osjećaj koji glazbenici imaju kada pred sobom vide tisuće ljudi koji zajedno pjevaju.
– Ne može se prenijeti ta energija publike koju Marko ima. To su pravi, iskreni fanovi. Možeš voljeti neki bend ili izvođača, ali ovdje stvarno vidiš što znači biti fan.
Jovanovac tu energiju uspoređuje i s iskustvom koje je tijekom karijere imao s Općom opasnosti, no kaže kako je razmjer onoga što danas doživljava na Thompsonovim koncertima teško usporediv. Posebno ga fascinira broj mladih ljudi koji dolaze na koncerte.
– Ne možeš platiti mlade ljude od 20, 25 ili 30 godina da znaju sve tekstove pjesama, da drže krunicu i da plaču kada se spominju vjera i domovina. Kad čuješ „Moj dida i ja“, „Tajnu dvaju svjetova“ i sve ono o čemu Marko pjeva, to je jako teško opisati.
Za njega takav odnos publike prema pjesmama nije nešto što se može proizvesti dobrom marketinškom kampanjom.
– To se ne može naučiti ni naručiti. To je odgoj. Nevjerojatno je koliko mladih ljudi to nosi u sebi.
„Marko ono što pjeva stvarno i živi“
U vremenu u kojem je, kaže, lako stvoriti određenu sliku o izvođaču, Jovanovac ističe kako je tijekom posljednjih godinu i pol dana imao priliku Thompsona upoznati puno bliže nego ranije.
– Marko je taj medij koji iskreno živi i vjeruje. Ništa nije lažno. On je ono što priča i ono što pjeva – o hrvatskoj povijesti, domovini i vjeri.
Ranije su se susretali povremeno, uglavnom kroz glazbu i nastupe, no zajednički rad donio je sasvim drukčiju perspektivu. A iza pozornice koja pred publikom izgleda spektakularno nalazi se, govori Jovanovac, ogroman sustav ljudi, tehnologije i produkcije.
– Ova razina tehnike, tehnologije i produkcije je svjetska razina. U rangu je najvećih svjetskih produkcija, poput Taylor Swift. Biti na ovakvom stageu, zajedno s cijelom tom ekipom, stvarno je posebno.
Posebno hvali ljude s kojima svakodnevno radi.
– Prekrasni su ljudi i vrhunski svirači. Putujemo, družimo se kad god možemo i stvarno je jako ugodno. Ja sam već stari lik i znam koliko je rijetko da okupiš toliko ljudi, pogotovo ljudi koji se ranije nisu poznavali, a da sve funkcionira bez problema. Ovdje je potpuni mir. Sve je na svom mjestu.
Pjesme na kojima se teško ostaje profesionalac
Na pitanje koju bi Thompsonovu pjesmu mogao svirati ponovno i ponovno do kraja života, Jovanovac se nije mogao odlučiti za samo jednu. Jer kod njega izbor nije stvar glazbenog favorita. Postoje pjesme koje ga jednostavno – slome.
– Ima ih nekoliko. „Moj dida i ja“, „Neću izdat ja“… Postoje dvije ili tri pjesme kroz koje se baš borim. I nisam jedini. Slomimo se.
Kaže da se ista pjesma na probi i pred publikom može doživjeti potpuno drukčije.
– Na probi se to ne događa. Ali kada dobiješ taj povrat od publike, to je toliko iskrena emocija da se jednostavno slomiš.
Glazbenici se tada, priznaje, ponekad moraju doslovno sabrati kako bi nastavili svirati i pjevati.
– Nije problem pustiti suzu, ni mušku ni žensku. Toliko je iskreno, i kod ljudi i kod nas. Znam koliko se nekada suzdržavamo jer te emocija može dekoncentrirati i za sviranje i za pjevanje. Ali nikoga od nas nije sramota to priznati.
I možda upravo ta rečenica najbolje opisuje ono o čemu je Jovanovac govorio tijekom cijelog razgovora – pojavu koju je teško svesti na broj prodanih ulaznica, veličinu koncerta ili spektakularnu produkciju. Jer pozornica se može izgraditi, svjetla se mogu postaviti, a koncert snimiti. No ono što se dogodi kada desetci tisuća ljudi u istom trenutku zapjevaju istu pjesmu – kako kaže Branimir Jovanovac – „ne može se ni naučiti ni kupiti“.