Doktor Veljko Đorđević predstavio je svoju knjigu „I ludolozi su l(j)udi” u sklopu Dana smijeha u Vukovaru. Iako ga je šira javnost upoznala kroz vrhunsku psihijatrijsku praksu, njegov prvi poziv zapravo je bila umjetnost. Još u osnovnoj školi objavio je prvu pjesmu, kasnije je u osječkoj gimnaziji sudjelovao na natjecanjima i igrao u osječkom mini-teatru.
- Prvi put sam u Vukovaru bio negdje u osnovnoj školi. Išli smo na Vučedol, a kasnije sam u prvom razredu gimnazije držao prvo predavanje ovdje u Vukovaru o Vučedolskoj kulturi. Danas se, nakon 50 godina psihijatrijske prakse, vraćam u Vukovar promovirati knjigu „I ludolozi su l(j)udi” - rekao je Đorđević.
Knjiga je nastala i uz nagovor kolega koji su znali koliko se putovanja i priča krije iza bogate karijere.
- Svi moji kolege rekli su mi da sam toliko toga proživio, bio svuda po svijetu i predložili mi da napišem knjigu o odnosima kakvi su nekada bili, o onome što pamtim iz prvih 50 godina. Kako bih zadovoljio brojne kolege, napisao sam ovu knjigu. Ono što je vrlo zanimljivo, ne zovu samo ljudi, nego zovu i kolege da održim promociju knjige, pa sam odlučio krenuti s promocijom upravo ovdje u Vukovaru te ćemo tijekom godine obilaziti Hrvatsku - rekao je Đorđević.
Knjiga govori o odrastanju u Osijeku, o medicini koja je bila nedosanjani san njegovih roditelja, ali i o zanimljivom razgovoru s početka specijalizacije 1976. godine.
- Kad sam dobio specijalizaciju, odnosno uspio se ubaciti na psihijatriju, uslijedio je jedan zanimljiv razgovor s profesorom Hudolinom, koji je tada bio predsjednik Svjetske socijalne psihijatrije. On mi je tad rekao: „Pa kolega, vi mislite da ste pametni, ja to ne primjećujem, vi mislite da imate dobre ocjene, ja to uopće ne vidim, ne znam ja kako bismo mi vas primili na svjetsku kliniku.” Ja sam ostao miran sjediti, znao sam da se ne smijem dati isprovocirati, i tako je počela moja specijalizacija, tamo negdje u rujnu 1976. I kada sam došao svojoj majci reći: „Mama, ja sam započeo specijalizaciju iz psihijatrije”, ona je rekla: „A šta ćeš, sine, ja sam mislila da si ti sposoban za nešto bolje, ali ako nisi sposoban, možda je i psihijatrija dobra.” I tako sam završio 10 godina na psihijatriji - dodao je Đorđević.
Đorđević je počeo pisati još u osnovnoj školi kada je objavio prvu pjesmu, sudjelovao u radu Osječkog mini-teatra, radio predstavu „Dočekati Godoa” i snimio film.
- Zaista sam vjerovao da ću nastaviti tim vodama. Nažalost, da bih uopće pobjegao od kuće, morao sam otići na medicinu - rekao je te dodao kako u ovoj knjizi govori o ljudskim odnosima, ali i o razotkrivanju psihijatara:
- Ja zapravo razotkrivam i nas, pa nismo ni mi sveci, da ne bi netko pomislio da su psihijatri sveci. Ja pišem o tim dogodovštinama, o smiješnim situacijama koje smo zapravo proživjeli, o ljudima s kojima smo radili, jer ne možete se baviti psihijatrijom osam sati. Ili jeste unutra ili niste. Kad netko kaže „po protokolu”, onda znate da taj baš ne razmišlja svojom glavom. A jedna je rečenica koja me potaknula da promišljam o psihijatriji – da ne liječe tehnike i lijekovi, nego uvijek liječi ljudski odnos. Ukoliko imate povjerenje u osobu s kojom radite, znajte da ćete uspjeti. I baš evo, putujući s kolegama do Vukovara, razgovarali smo o tome koliko nas taj posao mijenja, na koji način se mijenjamo kao ljudi. Ja mislim da bavljenje ovom strukom, ili biti liječnik bez obzira na struku, nije osmosatno radno vrijeme. To je poziv, to je predanje. Tu se ili date ili ne date - zaključio je Đorđević.