Maja Weber, autorica knjige „Grad bez zidova-Priče koje hodaju“ kroz autobiografske priče čuva sjećanja na djetinjstvo u Vukovaru, ratne strahove i svakodnevicu koja se zauvijek promijenila. Svoja iskustva danas prenosi i mlađim generacijama, nastojeći im približiti prošlost kroz osobne priče, emocije i uspomene.
Od djevojčice iz Vukovara do autorice knjige
Govoreći o sebi danas i djevojčici kakva je bila 1991. godine, Weber ističe kako se, unatoč godinama i životnim iskustvima, neke osobine nisu promijenile.
- Danas sam odrasla žena, 35 godina starija od one djevojčice iz 1991. godine koje se još uvijek sjećamo. Radim u izdavaštvu, aktivno sudjelujem u kulturnoj sceni, imam svoje hobije i okružena sam ljudima koji me vesele. Ipak, ono što je zajedničko djevojčici iz 1991. i meni danas jest znatiželja. I dalje uživam povezivati ljude, stvarati i, prije svega, pokretati stvari u koje vjerujem – rekla je Weber.
Upravo je želja da pokrene nešto u što vjeruje bila jedan od motiva za nastanak knjige. No, prije nego što su ratna iskustva dobila oblik pisanih priča, Vukovar je za nju bio grad obične, mirne svakodnevice.
- Ako govorimo o onom lijepom i mirnom razdoblju, o pitomom Vukovaru, onda je riječ koja ga najbolje opisuje svakodnevica. Živjeli smo obične živote. S obitelji sam provodila predivne dane, osobito tijekom školskih praznika. Tu su bili Dunav, Vukovarska Ada, šetnje gradom i druženja s kumovima i prijateljima. Nažalost, sve se to promijenilo, ali upravo je ta svakodnevica ono što je vrijedno. Najobičnije, male stvari zapravo su najvažnije- dodala je.
Sjećanja koja su čekala pravi trenutak
Potreba da svoja iskustva podijeli s drugima nije se pojavila odjednom. Potaknula ju je jedna škola koja ju je pozvala da učenicima ispriča svoju priču. Svjesna emocionalne težine teme i odgovornosti koju nosi razgovor s djecom o ratnim iskustvima, Weber je odluku dobro promislila prije nego što je pristala.
Danas već četvrtu godinu sudjeluje u susretima s učenicima, tijekom kojih im približava svoje djetinjstvo i iskustva iz ratnog Vukovara.
- Moram priznati da sam dobro promislila jer su to emotivne teme i velika je odgovornost djeci prenijeti svoje iskustvo. Ipak, pristala sam i odvažila se. Ti se susreti održavaju tijekom cijele godine, a najviše u listopadu i studenome - rekla je.
Upravo su ta iskustva, kao i poticaji ljudi iz njezina okruženja, postupno doveli do ideje o pisanju knjige.
- Dvije su me osobe potaknule da počnem pisati. Nakon jednog predavanja, kroz šalu sam čula rečenicu: ‘Počni pisati.’ Trebalo je vremena da ideja sazrije i da napokon sjednem i počnem. A onda je došao jedan vikend kada sam počela pisati i nastavila satima, duboko u noć, gotovo do jutra - dodala je Weber.
Kada je jednom počela zapisivati svoje doživljaje, priče su se nizale prirodno. Nije joj bio cilj zabilježiti samo najvažnije povijesne događaje, nego one trenutke koji su u njoj ostavili najdublji trag.
- Moja je temeljna ideja bila pisati prema osjećaju. Nisu nužno sve priče najvažnije prema onome što se dogodilo, ali meni su ostavile trag. Osjećala sam da ih trebam zapisati- rekla je.
Posebno izdvaja priču „Mirisi kojih se bojim“, koja, kako kaže, nije ni tužna ni mračna, ali vrlo jasno prenosi osjećaj koji se javlja pri sjećanju na boravak u podrumu.
- I nakon 35 godina ostaje taj osjećaj. Nije riječ samo o fizičkom dijelu onoga što se dogodilo, nego o osjećaju koji određene stvari i danas bude u vama. Rukopis knjige završila sam u siječnju, dok sam posljednju priču napisala neposredno prije zaključenja zbirke. - rekla je Weber.
Sjećanja su, kaže, godinama bila pohranjena negdje u njezinu umu i srcu, čekajući pravi trenutak da budu pretočena u riječi.
„Grad bez zidova- Priče koje hodaju“
Naslov knjige za autoricu ima posebno značenje. Povezuje ga sa životnim putovima, iskustvima i pričama koje svatko od nas nosi sa sobom, ali i s uspomenama koje nastavljaju živjeti i nakon što ih zapišemo.
- Kroz život nas vode koraci, a naši su životi zapravo priče. Svi imamo i dobre i lošije priče, pa tako i ja imam one teške, ali i one predivne, poput bajki. Priče koje hodaju zapravo su uspomene koje ostaju. One nisu zatvorene među koricama knjige, nego nastavljaju živjeti i pričati kroz svaki novi korak - pojasnila je Weber.
Iako je riječ o osobnim sjećanjima, autorica naglašava da svatko prošlost pamti na svoj način. Njezina su sjećanja na ratno razdoblje ostala vrlo jasna, premda se mogu razlikovati od onih njezina brata ili roditelja.
- Kada smo izlazili iz Vukovara u koloni, bila sam djevojčica koja je sebi nekako obećala da će sve zapamtiti. Možda sam po prirodi malo tvrdoglava, ali svoja sam sjećanja sačuvala. Ona se možda razlikuju od sjećanja mojih najbližih, no ono što je tada ostavilo trag u meni, bilo osjećajem ili nečim što sam vidjela, i danas je jednako prisutno- rekla je.
Djetinjstvo u sjeni rata
Govoreći o tome kako dijete razumije rat, Weber naglašava da dječja perspektiva nije jednaka perspektivi odraslih. Prva sjećanja na početak ratnih zbivanja često su vezana uz naizgled obične stvari primjerice, činjenicu da se više ne može otići na školski izlet.
Ipak, djeca vrlo brzo primjećuju da se nešto promijenilo. Postaju ozbiljnija, više promatraju i uče prepoznavati situacije u kojima nije pravi trenutak za postavljanje pitanja.
- Djeca razumiju puno više nego što mislimo, ali s njima o tome treba razgovarati. Dijete ne može gledati svijet iz perspektive odrasle osobe. U to su vrijeme mnoga djeca, moji vršnjaci, pa i mlađi i stariji od mene, na neki način izgubila dio svojeg djetinjstva- rekla je Weber.
Upravo je to jedna od poruka koju želi prenijeti mlađim generacijama. Njezina knjiga nije zamišljena kao povijesni pregled ratnih događaja, nego kao prikaz ljudi, njihovih obitelji, sudbina i svakodnevnih borbi.
- Moja knjiga apsolutno ne donosi povijesne činjenice u klasičnom smislu. Volim povijest i išla sam na natjecanja iz povijesti, ali sama faktografija nije ono što će djecu naučiti svemu što je važno. Iza povijesnih događaja stoje ljudi, njihove obitelji, sudbine i sve ono što im se dogodilo- istaknula je.
Dodaje kako želi da današnja djeca razumiju da su i djeca u ratu imala svoje strahove, dvojbe, potrebu za igrom i želju za druženjem s prijateljima. Neki su se u teškim okolnostima morali prilagoditi mnogo brže nego što bi to bilo primjereno njihovoj dobi.
- Važno je upoznati prošlost i ne zaboraviti je, ali jednako je važno istaknuti koliko znače mir, sigurnost i mogućnost da vrijeme provodimo bezbrižno. To su vrijednosti koje često uzimamo zdravo za gotovo, kao i vlastitu obitelj- rekla je Weber.
Susreti s učenicima potvrđuju koliko su osobne priče važne
Susreti s djecom u školama dodatno su je ohrabrili da nastavi govoriti o svojim iskustvima. Učenici pokazuju zanimanje, postavljaju pitanja i često iznose vlastita razmišljanja o onome što su čuli od roditelja, baka i djedova.
Njihova su pitanja ponekad vrlo jednostavna, ali upravo ona pokazuju koliko se svakodnevica nekada razlikovala od današnje. Zanima ih kako su ljudi provodili vrijeme u podrumima, kako su se snalazili bez današnje tehnologije i kako je izgledao život u takvim okolnostima.
- Kroz te se susrete ponekad i nasmijemo. Naravno, ima i tužnijih trenutaka, ali vidi se da djecu to zanima. Osjećam obvezu i odgovornost podijeliti svoje iskustvo s njima. To nije nešto što će ih samo rastužiti, nego im može pokazati koliko je važno razumjeti prošlost- rekla je Weber.
Smatra da osobna svjedočanstva imaju posebnu vrijednost jer povijesne događaje približavaju kroz iskustva stvarnih ljudi. Upravo tako mladi mogu bolje razumjeti da rat nisu samo datumi i činjenice, nego i prekinuta djetinjstva, obiteljske sudbine, strahovi i uspomene koje ostaju desetljećima.
Poruka čitateljima: Ne zaboraviti biti djeca
Na pitanje što bi voljela da čitatelji ponesu sa sobom nakon posljednje stranice knjige „Grad bez zidova – Priče koje hodaju“, Weber odgovara kako bi joj bilo dovoljno da u njima ostane barem jedna misao ili da u nekoj od priča prepoznaju vlastito iskustvo.
Posebno se obraća mlađim čitateljima, učenicima od petog razreda osnovne škole nadalje, kojima želi približiti važnost očuvanja djetinjstva čak i u najtežim okolnostima.
- Voljela bih da čitatelji u knjizi prepoznaju sebe ili neku situaciju iz vlastitog života. A kada je riječ o mlađima, prvenstveno učenicima od petog razreda nadalje, želim da prepoznaju kako ni u najtežim okolnostima ne smijemo zaboraviti biti djeca- zaključila je Maja Weber.
Njezina knjiga tako postaje više od zbirke osobnih uspomena. Ona je podsjetnik da iza velikih povijesnih događaja stoje pojedinačni životi i priče koje zaslužuju biti ispričane, saslušane i sačuvane. Jer, kako poručuje sama autorica, sjećanja ne ostaju zatvorena među koricama, ona nastavljaju hodati kroz generacije koje dolaze.
Svoju knjigu Weber će predstaviti 22. listopada u 19 sati u Gradskom muzeju Vukovar.