Na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru, uoči 34. godišnjice sloma obrane, položene su ruže i zapaljene svijeće na grobovima poginulih i ubijenih branitelja. Ruže su položili i svijeće zapalili članovi Udruge roditelja i obitelji zarobljenih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja "Vukovarske majke" i Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja.
Ljiljana Alvir predsjednica Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja podsjetila je kako Hrvatska još uvijek traga za 1740 osoba od kojih je s područja grada Vukovara 328 osoba.
- I ove godine, 34 godine kasnije, palimo na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata lampaše i polažemo ruže na grobove poginulih, umrlih hrvatskih branitelja, civilnih žrtava Domovinskog rata. Obitelji nestalih hrvatskih branitelja su se danas ovdje okupile. Obitelji nestalih nemaju svoje grobove, mjesto gdje će zapaliti svijeće i zato danas pale ovdje svijeće. Svjesni smo da neki od hrvatskih branitelja, koji su pokopani na ovome groblju, nemaju više svojih najmilijih koji će doći i položiti im ružu ili zapaliti svijeću. Prisjećamo se svih onih žrtava koji su utkani u temelje Domovine, svih žrtava Vukovara, Škabrnje i cijele Hrvatske – naglasila je Alvir.
Zamjenik gradonačelnika grada Vukovara Filip Sušac rekao je kako se na ovaj način odaje počast svim tragično nastradalim osobama u Domovinskom ratu.
- Danas, kada se sjećamo svih branitelja, onih koji su pronađeni, ali i onih koji nažalost nisu, boli činjenica da postoje branitelji koji nemaju više svoje rodbine i branitelji koji su možda i zaboravljeni. Ovo je hvalevrijedna akcija Udruge Vukovarske majke. Svaki branitelj zaslužuje barem jednu zapaljenu svijeću i jednu ružu jer su dali svoje živote za obranu Vukovara i naše Domovine – naglasio je zamjenik Sušac.
Marija Šestan majka je koja i dalje traga za svojim sinom. Nažalost, 34 godine nema gdje zapaliti svijeću i položiti ružu.
- Puno je godina prošlo od Domovinskog rata. Uvijek kažem, 34 godine znače jedan mladi život. Onaj tko se rodio 1991. godine sada ima 34 ili 35 godina. Vrijeme prolazi, mi starimo i polako odlazimo, a do istine nismo došli. Čast je paliti svijeće i polagati ruže na grobove ovih koji su ovdje pronašli svoje posljednje počivalište, onima koji su identificirani i sahranjeni, ali nama, koji tražimo svoje najmilije, jako je bolno jer polažete ruže i palite svijeće na grobove njihovih suboraca, poznanika, a grob svoga djeteta i dalje nemate. Kažu svejedno je gdje pališ svijeću, ali nije, onaj osjećaj u srcu nije isti. Teško je, što smo stariji sve je teže. Strahujem da nikada neću pronaći sina jer je on bio u Borovu selu u školi. Ako je bačen u Dunav. Odrasla sam na Dunavu, znam što je voda. Da li je on negdje isplivao, da li su ga sahranili? Sumnjam. Sumnjam u njihove namjere jer da su bili ljudi, ne bi to radili, ne bi bacali u Dunav - pojasnila je Šestan.