Na današnji dan, 16. listopada, obilježava se 35. obljetnica pogibije general-bojnika Blage Zadre, zapovjednika obrane Borova naselja, i pukovnika Alfreda Hilla, prvog zapovjednika vukovarske vojne policije. Obojica su poginula 1991. godine, ostavivši dubok trag u obrani Vukovara. O njima, međutim, ne govore samo povijesne činjenice i ratni uspjesi nego i sjećanja ljudi koji su ga poznavali prije Domovinskog rata.
Jedan od njih je Zlatan Bašić, hrvatski branitelj i Blagin suborac, koji ga je poznavao još od djetinjstva. U razgovoru za Hrvatski radio Vukovar prisjetio se njihova susjedstva, Blaginih osobina, zajedničkih ratnih dana, ali i ljudi čija su imena ostala manje poznata široj javnosti.
- Blagu nisam upoznao u ratu jer sam živio u istoj ulici, na adresi Bosanska 21. Blago je živio na kućnom broju 11. Robert Zadro i ja smo generacija, išli smo zajedno u osnovnu školu, u isti razred. Tako da ja Blagu pamtim od 1976. godine, rekao je Bašić.
Govoreći o Blagi Zadri prije Domovinskog rata, Bašić se prisjetio njegove marljivosti, ali i odnosa prema djeci iz susjedstva.
- Ono što sam ja kao klinac zapamtio, zajedno s rodbinom, i upoznao kako su i Blago i Kata bili strašno vrijedni i radni ljudi. Blago je radio u valjari, u Borovu, u trećoj smjeni, u najtežim uvjetima. Tako da ga mi kao klinci, kad bismo se igrali ili nešto, nismo čak puno ni viđali jer bi on ili radio ili bi, kad bi došao iz noćne smjene, odmarao. Ono malo što bismo ga vidjeli, vidjeli bismo ga u dvorištu ili u vinogradu koji su oni imali uz kuću. I tad je bio super čovjek, miran, dobar, prema nama klincima odličan. Mogao bih ispričati jednu anegdotu. Kad je bio u vinogradu, a mi se skupimo pa idemo zajedno u osnovnu školu, netko bi nešto opsovao. On bi samo izvirio iz vinograda i očitao nam takvu bukvicu da se ne smije psovati roditelje, posebno majke. Blago je bio netko za koga se odmah, na prvu, znalo da je autoritet i da se to mora poštovati, ispričao je Bašić.
Smatra kako se ljudske osobine koje je Blago Zadro pokazivao u obrnai grada nisu pojavile tek kada je uzeo oružje u ruke. Ratne okolnosti samo su dodatno istaknule ono što je već postojalo u njegovu karakteru.
- Znate kako kažu, nismo mi postali ljudi 1991. godine, kad smo uzeli oružje u ruke. On je već prije pokazao da je čovjek koji nešto ima u sebi. Samo što je rat donio neke nove vrijednosti koje su možda isplivale još više, još više u odnosu na one koje sam ja kao klinac upoznao. Bilo nam je jasno da je to čovjek kojem možeš vjerovati. Svatko danas može izdati neku zapovijed, ali treba netko preuzeti odgovornost za tu zapovijed, a Blago je bio taj čovjek, istaknuo je Bašić.
„Za mene je Blago uvijek bio jednostavno Blago”
Prisjećajući se ratnih godina, Bašić kaže kako Blagu nije dijelio na osobu koju je poznavao prije rata i na zapovjednika obrane Borova naselja. Za njega je uvijek ostao isti čovjek, čije su se osobine u ratnim okolnostima dodatno potvrđivale.
- Ja ne mogu podijeliti poznanstvo s Blagom prije rata i za vrijeme rata. Meni je uvijek Blago jednostavno Blago. Uvijek polazim od te dječje slike koju sam imao o njemu i samo ju nadograđujem. Kao danas kad imate neki telefon ili kompjuter, bilo što, pa nadograđujete, tako smo mi kroz rat stalno Blagu nadograđivali u uviđali još neke nove i veće vrijednosti koje su dolazile do izražaja, rekao je Bašić.
Bašić se Vukovar se vratio početkom srpnja 1991. godine, nakon što je kao policajac u Omišu zatražio premještaj. Želio je biti kod kuće i braniti svoju obitelj, roditelje i grad. Premještaj je dobio 1. srpnja, a po dolasku u policijsku postaju ponovno je susreo Blagu Zadru.
- Već tada sam kao policajac išao na razne terene, a kad su se dogodile Plitvice donio sam odluku da bih ja radije tražio premještaj i išao u Vukovar nego da se borimdaleko od kuće. Nekako mi je bilo normalnije da idem prema kući, da branim svoju kuću, svoju obitelj i svoje roditelje. Onda je bila Policijska uprava u Vinkovcima, Policijska postaja Vukovar. Premještaj sam dobio 1. srpnja 1991. godine i i došao kod načelnika policije. Ušao sam kod njega u ured, a kod njega sjediBlago Zadro i mislim da je tada s njim bio i Ivan Kovačić. Tada sam rekao Blagi da sam dobio premještaj i da želim ići u Vukovar. On je tada pogledao u načelnika i rekao da idem s njim, prisjetio se Bašić.
Iako Blago Zadro nije imao formalno vojno obrazovanje, autoritet je, smatra Bašić, izgradio vlastitim primjerom. Nije tražio od drugih da čine ono što sam nije bio spreman učiniti.
- Istina, Blago nije imao vojnu školu, ali ono što je imao to je sve pokazao svojim djelima, pokazao je svojim riječima, svojim ponašanjem. Uvijek je bio prvi, nikoga nije gurao ispred sebe. Znači, gdje god je nešto trebalo, on je išao prvi, a takvim ponašanjem zadobiješ povjerenje svih ljudi. To povjerenje raste svakim danom, istaknuo je Bašić.
Trpinjska cesta i svakodnevica obrane Borova naselja
Trpinjska cesta, koja je tijekom obrane Vukovara postala poznata kao Groblje tenkova, ostala je jedan od simbola otpora daleko nadmoćnijem neprijatelju. Bašić se prisjetio događaja iz rujna 1991. godine, ali i ljudi koji su, unatoč svakodnevnoj pogibelji, ostajali na svojim položajima.
- Na Trpinjskoj cesti napravili smo što smo napravili, s Grobljem tenkova i tako dalje. Stvarno je sve bilo tako da smo izveli akciju i nešto što je danas nekome živo čudo. Sjećam se toga dana, tog 14. rujna, kad je kolona tenkova došla do Mjesne zajednice, ispred koje je Blago uvijek bio i tih ljudi koji su tu branili Vukovar, a koji su kao i Blago, bili obični, normalni ljudi koji su radili teške poslove ili na polju, na svojim njivama, imali svoje obitelji, poslove, planove i brige. Kad je rat došao, sve je otišlo u drugi plan. Mislim da je povjerenje najviše u Blagu kao Blagu i vjerovanje da zajedno možemo napraviti puno toga nas sve privuklo, zadržalo i dalo nam snagu za tu borbu. Ti dani bili su takvi da si danas tu, sutra te nema. Svaki dan je netko nastradao, netko je teško ranjen. Svaki dan ljudi nestaju s položaja, jednostavno budu izbačeni iz stroja, ali mi smo morali braniti. Oni napadaju sve više i više, sa sve jačom tehnikom i sve više ljudi.
Strah je u tim trenucima normalna stvar. Treba osjećati strah, ali ne strah zbog kojeg ćeš pobjeći, napustiti svoj položaj. To se kod Blage nije moglo dogoditi niti je ikada uopće došla u pitanje takva neka situacija. Moj osjećaj prema njemu, kao i prema svima nama koji smo bili na Trpinjskoj cesti, jest da se svatko tresao. Ja se sjećam i svojih trenutaka iz logora kad se treseš za svoj život, ali nećeš odustati, nećeš baciti pušku, nećeš ostaviti svoje prijatelje. Ne smiješ, ne možeš to jer oni su tu radi tebe, a ti radi njih”, rekao je Bašić.
„Izgubili smo čovjeka, ljudinu, zapovjednika”
Na dan Blagine pogibije Bašić nije bio uz njega. Nalazio se na položaju u Bosanskoj ulici, a vijest o smrti zapovjednika obrane Borova naselja doznao je tek navečer. O okolnostima pogibije zna ono što je naknadno čuo od suboraca koji su bili na mjestu događaja.
- Taj dan kad je Blago nastradao, ja nisam bio tu na Vukovskoj ulici. Bio sam na položaju u Bosanskoj ulici, tako da ono što mogu ispričati vezano uz taj dan i Blaginu pogibiju jest samo ono što sam čuo od drugih ljudi. Čuo sam od Tome Zadre, Marijofila ili nekih drugih ljudi koji su bili tu u tom trenutku poput Ćipeta. Mi smo bili u Bosanskoj ulici, koja nije daleko od Kupske ulice. Znali smo da se tamo nešto događa, ali nismo znali da se dogodilo to što se dogodilo i da je Blago nastradao. To smo saznali tek navečer”, rekao je Bašić.
Vijest o Blaginoj pogibiji za njega je bila mnogo više od gubitka zapovjednika. U tom trenutku vratila su mu se sva sjećanja na djetinjstvo, susjedstvo i godine koje su proveli u istoj ulici.
- Sjećam se tog trenutka i tada vam nekako proleti sve. Cijeli vam život prođe pred očima, vezan uz tu osobu. Meni se, kad je Blago nastradao, odmah vratilo sve ono iz prvih dana osnovne škole, susjedstvo, odrastanje. Potom pokušavaš sve to složiti u svojoj glavi, ali postaje sve teže i teže. Kada govorim o tome uvijek se sjetim Robertovih riječi upućenih njegovu bratu, on kaže: ‘Brate, nećemo sad plakati, ima vremena za plakanje, trebamo se dalje nastaviti boriti”. U tim okolnostima čovjek se malo i navikne na smrt. Njegova pogibija nas je puno pogodila. Izgubili smo čovjeka, ljudinu, zapovjednika, prisjetio se Bašić.
Blaginu najveću osobinu vidi u povjerenju koje je ulijevao ljudima oko sebe. Njegove odluke nisu bile samo zapovijedi koje su branitelji trebali izvršiti, nego i temelj vjere da se i u najtežim okolnostima mogu ostvariti postavljeni ciljevi.
- Upravo to vidim kao njegovu najveću osobinu. Ljudi su imali vjeru u sve što on kaže i odluči, da je to sto posto tako i da je to nešto što se može i da ćemo mi to napraviti. On je imao povjerenja u nas, a mi u njega i tako smo, zahvaljujući njemu, uspjeli napraviti to što smo napravili, istaknuo je Bašić.
Alfred Hill i branitelji čija se imena rjeđe spominju
Uz Blagu Zadru, 16. listopada obilježava se i sjećanje na pukovnika Alfreda Hilla, prvog zapovjednika vukovarske vojne policije, koji je poginuo istoga dana. Bašić kaže kako o Hillu nema toliko neposrednih saznanja, ali na temelju onoga što je tijekom godina čuo i pročitao smatra da su ih povezivale iste vrijednosti.
- Ne znam puno o Alfredu, tako da ne mogu govoriti o povijesti, ali s obzirom na to kako sam slušao o njemu i što sam uspio pročitati i saznati tijekom svih ovih 35 godina, vidim da je to bio čovjek isti kao i Blago, da su obojica imali iste vrijednosti. Nije bez razloga bio zapovjednik vojne policije. Biti zapovjednik takve postrojbe znači da ti ljudi vjeruju, da te vole i da imaju povjerenja u tebe, da se mogu prepustiti tome da ih vodiš i da će svaki zadatak ispuniti”, rekao je Bašić.
Ipak, kada govori o obljetnicama i herojima obrane Vukovara, Bašić upozorava da se sjećanje ne bi smjelo zadržati samo na najpoznatijim imenima. Iza svakog zapovjednika stajali su ljudi koji su izvršavali zadatke, branili položaje i dijelili iste opasnosti.
- Treba skretati pozornost na te male ljude koje možda manje spominjemo nego Blagu i Alfreda. Svi smo mi bili jedno tijelo. Jednostavno se zna tko mora voditi svoju jedinicu, a tko mora izvršavati zadatak. Ti ljudi čija imena slabije spominjemo jednako su veliki kao i njih dvojica. Nema nikakve razlike i svi su oni iz neke obitelji. Svi oni imaju ime i prezime, imaju svoje poslove, imaju roditelje, imaju supruge i djecu, naglasio je Bašić.
Bašić je i sam nakon sloma obrane Vukovara prošao zatočeništvo, provevši 270 dana u logorima prije razmjene. O ljudima koji su poginuli i nisu dočekali slobodu, kaže, nije mu teško govoriti. Naprotiv, nastoji ih spominjati kad god za to ima priliku, a priprema i knjigu u kojoj želi sačuvati sjećanje na one o kojima se danas rijetko govori.
- Meni nije teško govoriti o ljudima koji su nastradali, poginuli, umrli. Ja se trudim kad god imam priliku spomenuti imena svih tih ljudi koji više nisu s nama. Zbog toga pišem, pripremam neke svoje tekstove i jednu knjigu u kojoj želim spomenuti sve te ljude o kojima se malo zna, koji se spominju veoma rijetko. Kad ljudi dođu u Vukovar, sada se spominju Blago Zadro, Marko Babić, Andrija Marić. Možemo reći ponešto i o Sajmištu ili nekom drugom dijelu grada, uvijek je sve vezano samo uz neka imena, ali moramo dati pozornost i brojnim ljudima koje se ne spominje često. Prvi dečko koji je poginuo, a koj je išao smanom i Robertom Zadorm u Školu bio je Grga, poginuo je početkom rujna, imao je tada 22 godine. Mi smo svi odrasli uz Blagu. On je nama svima bio kao otac u neku ruku. Kada je Grga poginuo Blagine oči bile su pune suza jer za njega smo mi svi bili i njegova djeca i suborci, rekao je Bašić.
„DJECA MORAJU ZNATI CIJENU SLOBODE”
Trideset i pet godina nakon pogibije, Blago Zadro za mlađe generacije može biti ime na spomeniku, naziv ulice, škole ili osoba o kojoj uče iz povijesnih udžbenika. Bašić smatra da mladi o njemu i obrani Vukovara znaju mnogo, ali da je važno razumjeti i ljudsku stranu tih priča te žrtvu koja stoji iza današnje slobode.
- Djeca koja danas dođu u grad na Dunavu znaju puno stvari o Vukovaru, znaju puno stvari o Blagi Zadri. Nije to samo da dođu na spomenik i zapale svijeće. Puno ih ode i u Kupsku ulicu, dođu i u Bosansku ulicu da vide gdje je živio, gdje se dogodio onaj razgovor kada je Blago rekao četniku iz Borova Sela: ‘Dođi, ključ ti je u prozoru, slobodno uđi, ali razmisli ako ćeš izaći...’. Sloboda ima sovju težinu, a ona je plaćena životima hrvatskih branitelja. Danas djeca ne trebaju živjeti u nekoj prošlosti, ne trebaju se stalno vraćati na Domovinski rat, ali moraju znati da su 1991. godine postojali ljudi koji su dali svoj život kako bi oni danas mogli uživati”, poručio je Bašić.
Snimku gostovanja Zlatana Bašića u jutarnjem showu HRV-a "Tko rano rani?" poslušajte u playeru na dnu članka.