Postoje ljudi koji mjesecima, možda i godinama, nešto pišu, crtaju, glume u vlastitoj sobi ili u glavi zamišljaju kako bi izgledalo stati pred publiku. Ideja postoji, želja postoji, ali između te dvije stvari i prvog stvarnog koraka često stoji - strah. Strah od pogreške, od tuđeg mišljenja, od toga da netko nije dovoljno dobar.
Upravo tom prostoru između ideje i njezina ostvarivanja namijenjen je novi „Otvoreni prostor Scene Martin“, koji u Vukovaru pokreće Tijana Pavliček. Prvi susret održat će se 28. rujna u 19 sati u Hrvatskom domu Vukovar, a zamišljen je kao mjesto za individualni rad i rad u manjim skupinama, uz mentorsku podršku.
No iza same najave novog programa krije se nešto puno šire - ideja da umjetnost ne mora početi gotovom predstavom, velikom scenom i savršenim izvedbenim rezultatom. Ponekad može početi običnom rečenicom: „Ovo me zanima.“
Od potrebe do ideje
Ideja o „Otvorenom prostoru“, kaže Pavliček, dugo se razvijala u njoj. Oduvijek je, objašnjava, osjećala potrebu okupiti ljude koji vole kazalište, umjetnost i stvaranje, ali i one koji vole umjetničke sadržaje jednostavno promatrati i doživljavati.
- Hajmo se skupiti, učiti, stvarati nešto novo i razmjenjivati ideje - opisuje jednostavnu ideju koja je s vremenom dobila konkretniji oblik.
U vođenju Scene Martin pritom se susrela i s vrlo praktičnim izazovom, brojem glumaca. Sada kada se oko Scene okupilo dvadesetak ljudi, nije moguće stalno raditi predstave u kojima će svi sudjelovati. Upravo je to otvorilo pitanje što napraviti s ljudima koji čekaju priliku, ali i s onima koji tek dolaze i još nisu spremni odmah stati na pozornicu.
- Shvatila sam da ili ću izgorjeti ako stalno radim predstave za dvadeset ljudi, ili moram nešto promijeniti - kaže Pavliček.
Rješenje je pronašla u prostoru koji neće nužno voditi prema jednoj konkretnoj predstavi. Netko će ondje moći pripremati monolog ili dijalog, drugi recitaciju, treći razvijati vlastiti tekst ili skeč. Netko će istraživati lik, a netko se pripremati za prijemni ispit.
Pritom „Otvoreni prostor“ ne zamišlja kao mjesto u kojem će samo ona prenositi svoje znanje. Upravo suprotno. Važna joj je razmjena.
- Možda će doći netko tko zna nešto bolje od mene, i hvala Bogu na tome. To i želim - ističe.
Takav prostor, smatra, može postati mjesto na kojem se znanje i iskustvo dijele, ideje nadograđuju, a ljudi međusobno potiču na razvoj.
Umjetnost ne traži savršenstvo
Jedna od važnijih poruka „Otvorenog prostora“ nalazi se već u njegovoj osnovnoj ideji, ovdje je dopušteno istraživati, pokušavati, mijenjati smjer, pogriješiti i ponovno početi.
Za Tijanu Pavliček to nije samo lijepa formulacija za najavu. Ona dobro poznaje strah koji se može pojaviti kada čovjek nešto što je stvarao treba pokazati drugima.
Susreće ljude koji pišu ili nešto stvaraju, ali sami sebi govore da ono što rade nije dovoljno dobro. Netko drugi radi bolje, netko će možda kritizirati, možda će se netko nasmijati. I tako ideja ostane skrivena.
- Meni bude jako, jako žao kada ljudi imaju potrebu izraziti se, a nekako nemaju snage ili podrške dovoljno za onaj sljedeći korak da to nešto pokažu svijetu - govori Pavliček.
U umjetnosti, dodaje, uvijek će postojati netko tko je bolji i netko tko je slabiji. Ali to nije ono što bi trebalo biti presudno. Puno je važnije pronaći vlastiti, autentičan glas.
- Važno je da ti imaš svoj autentičan glas. Mi trebamo baš taj autentičan glas, odnosno trebamo baš svakoga - govori naša sugovornica.
Upravo zato „Otvoreni prostor“ ne želi biti mjesto na kojem se od polaznika odmah očekuje rezultat. Proces je jednako važan kao i ono što će na njegovu kraju nastati.
Pavliček smatra da je pritom važno imati i prostor za pogrešku. Jer pitanje je, kaže, tko uopće odlučuje što znači pogriješiti i što znači biti dobar.
Ako čovjek nešto radi iskreno i u tome daje sebe, smatra, teško je govoriti o pogrešci. Potreban je prostor u kojem čovjek može biti svoj i dovoljno slobodan da izrazi ono što nosi u sebi.
Od treme do kazališnih dasaka
Oni koji nikada nisu stali na pozornicu možda zamišljaju da je trema nešto što nestane čim čovjek stekne dovoljno iskustva. Tijanin primjer govori suprotno.
U kazalištu je, na ovaj ili onaj način, više od deset godina i trema je i dalje prisutna. Bilo da glumi ili radi iza scene, primjerice sa zvukom, slajdovima ili rasvjetom, pred izvedbu osjeća određenu napetost.
No danas na nju gleda drugačije.
- Meni je to zapravo pokazatelj koliko mi je stalo. Jer ako ti nešto radiš, a nemaš tremu i nije te briga, onda je pitanje zašto to uopće radiš - objašnjava.
Trema, smatra, nije nužno neprijatelj. Važno je naučiti nositi se s njom tako da čovjeka ne preuzme, ali sama činjenica da postoji može pokazivati koliko nam je nešto važno.
Kazalište pritom nije samo učenje teksta i izgovaranje replika. Za Pavliček ono predstavlja dubok unutarnji rad sa samim sobom, ali istodobno i odnos sa svijetom oko sebe.
Umjetnost čovjeku može otvoriti prostor za susret sa samim sobom, za suočavanje s vlastitim unutarnjim pitanjima i osjećajima. A kazalište je posebno upravo zato što taj proces ne završava unutar pojedinca, on se događa pred drugim ljudima.
Scena koja živi zajedno s publikom
Upravo je taj odnos između glumca i publike ono što Tijana vidi kao jednu od najvećih vrijednosti kazališta.
Za razliku od televizije ili filma, kazališna se izvedba ne može zaustaviti, izrezati i ponoviti dok ne bude savršena. Proba može biti izvrsna, a izvedba potpuno drugačija. Ponekad se dogodi i obrnuto.
Zato, kaže Pavliček, predstava zapravo nikada nije potpuno završena.
Posebno je zanimljiv njezin pogled na premijeru. Iako je to izvedba kojoj se svi posebno raduju i na koju publika voli doći, upravo ona često može biti i najslabija. Tek nakon nekoliko izvedbi glumci se opuste, predstava počne živjeti i dobivati vlastiti ritam.
- Jer tek iza toga predstava se počinje oblikovati - kaže.
U tome vidi i ljepotu kazališta.
- Kazalište živi u toj sinergiji između publike i ljudi, u energiji između glumaca samih na sceni i publike. I to je zapravo jedina umjetnost koja na takav način živi - ispričala je.
Zbog toga, smatra, kazalište nikada neće postati staromodno. Može se mijenjati, može pronalaziti nove forme i teme, ali susret čovjeka s čovjekom u istom prostoru ostaje njegova posebnost.
Mladi ne moraju prvo zavoljeti kazalište
Pitanje mladih i njihova odnosa prema kulturi pritom zauzima posebno mjesto. Pavliček ne smatra da mladima treba jednostavno govoriti kako bi trebali više ići u kazalište. Puno je važnije pronaći ono što ih već zanima i kroz to im približiti kazalište.
Videoigre, filmovi, serije, glazba, crtanje, književnost, sve to može biti polazište.
Jer kazalište, smatra, nije suprotno suvremenom svijetu. Upravo suprotno, u njemu se različiti interesi mogu susresti.
I sama je, prisjeća se, dugo bila zainteresirana za naizgled potpuno različite stvari. Zanimala ju je književnost, ali paralelno i informatika. Upravo joj je kazalište kasnije pokazalo da se ti različiti svjetovi mogu spojiti.
- Došla sam u kazalište i shvatila da se u kazalištu to sve spaja - otkrila je.
To je možda i jedna od najvažnijih poruka koju „Otvoreni prostor“ želi poslati mladima, ne moraju unaprijed znati kamo idu. Dovoljno je da ih nešto zanima i da su spremni pokušati.
Scena Martin između tradicije i novog
„Otvoreni prostor“ pritom ne nastaje izvan postojeće kazališne priče. On je nastavak rada Scene Martin, koja u Vukovaru već ima prepoznatljivo ime i publiku.
Pavliček je na čelu njezina amaterskog rada od 2023. godine, a preuzimanje vođenja takve scene, kaže, nije jednostavno.
Postoji tradicija koju treba poštovati, ali istodobno i potreba da se unese nešto vlastito. Upravo taj prijelazni period opisuje kao zahtjevan i za nju i za glumce.
Danas, međutim, kaže da su „napokon isplivali“.
Scena Martin ima svoj repertoar, nastupe i puno novih ideja, a cilj je svaki put donijeti nešto novo. I sama priznaje da joj je dosadno stalno raditi isto.
Zato „Otvoreni prostor“ može biti još jedan korak u razvoju te priče, prostor iz kojeg ne mora odmah nastati predstava, ali iz kojeg može nastati ideja, novi tekst, novi lik, novi glumac ili jednostavno čovjek koji je prvi put skupio dovoljno hrabrosti stati pred druge.
Prvi susret održat će se 28. rujna u 19 sati u Hrvatskom domu Vukovar. Bit će to, prije svega, upoznavanje - ljudi koji dolaze upoznat će Tijanu i njezinu ideju, a ona će upoznati njih, njihove interese i ono što žele istraživati.
Način rada još će se razvijati. Dio aktivnosti planira organizirati prema konkretnim interesima i vremenu ljudi koji će sudjelovati. Jer ne mora svatko dolaziti svaki put, niti svatko trenutno ima vremena za rad na cijeloj predstavi.
Netko možda ne može redovito dolaziti na probe, ali može izdvojiti vrijeme za vlastiti monolog, tekst ili neku drugu ideju.
I upravo tu „Otvoreni prostor“ možda najbolje pokazuje svoju svrhu.
Ne traži savršenog glumca. Ne traži gotovu predstavu. Ne traži čak ni unaprijed definiranu ideju.
Traži tek ono prvo - želju da se pokuša. A ostalo, kako vjeruje Tijana Pavliček, može nastati putem.
SNIMKU gostovanja Tijane Pavliček u jutarnjem showu Tko rano rani? Poslušajte u playeru ispod članka.