Nabiha Attalla u Vukovaru živi gotovo tri godine. U Hrvatsku je stigla nakon što ju je rat u Gazi natjerao da napusti Palestinu – no za razliku od mnogih koji dolaze u posve nepoznatu sredinu, njoj Vukovar nije bio stran. Grad je to njezine majke, koji je obitelj posjećivala i prije rata, a poznavanje jezika dodatno joj je olakšalo prilagodbu. "Hvala Bogu da znam jezik, pa mi je to bilo lakše", kaže.
Nostrifikacija diplome traje i do dvije godine
U Palestini je završila školovanje za medicinsku sestru i u toj struci radila je i željela nastaviti raditi i u Hrvatskoj. Ubrzo se pokazalo da put do toga nije jednostavan – diplomu je potrebno nostrificirati, a postupak zna trajati i do dvije godine.
To jurim – kaže Attalla i tako kratko opisuje svoj odnos prema birokraciji koja je usporava, ali je ne obeshrabruje.
Od volonterke do zaposlenice Mirovne grupe mladih
Dok je čekala rješenje, Nabiha nije sjedila skrštenih ruku. Uključila se u Mirovnu grupu mladih Vukovar, gdje je najprije volontirala kroz program Europskih snaga solidarnosti. Preko Hrvatskog zavoda za zapošljavanje potom je prošla četveromjesečni program mentorstva, a organizacija je u međuvremenu prijavila projekt "Budi neovisan i svoj", kroz koji je dobila dvogodišnje zaposlenje. Danas radi administrativne poslove, no priznaje da ju je iskustvo iznenadilo.
Nikad nisam mislila da ću moći uspjeti u tome, jer inače se volim kretati, a ne sjediti za stolom, ali ja sam osoba koja kad nešto želi, na tome radi – nije bitno koje su prepreke. – kaže Nabiha.
Rad s mladima za nju nije nov interes – zanimao ju je još dok je sama bila mlada u Gazi.
Volim raditi s ljudima pomagati im i biti osoba koja i olakša nešto što sami ne mogu - objašnjava mlada medicinska sestra svoju motivaciju.
Predrasude prema mladima – i prema njoj samoj
Na pitanje koliko je teško motivirati mlade za uključivanje u zajednicu, Nabiha odgovara da sve ovisi o osobi – posao je prepoznati one koji žele i njih usmjeriti. Osvrnula se i na predrasude s kojima se mladi često susreću, poput uvjerenja da "ništa ne rade". Slične predrasude, priznaje, osjeti i sama.
Prvo što vidiš je kako čovjek izgleda. Mislim da je to donekle normalno, ali ne smije biti previše. Bitnije mi je kako je osoba iznutra nego kako izgleda – naglašava Attalla koja u Vukovaru, kaže, osobno nije imala loših iskustava.
Hidžab kao iskaz identiteta, ne prepreka
Nabiha nosi hidžab, dio je njezine vjere još od puberteta. Za nju to nije ograničenje nego jasan iskaz pripadnosti. - Kad sam s hidžabom, svi znaju da sam muslimanka, To mi je bitno. - poručuje Attalla.
Sama poštuje tuđe izbore i to isto očekuje od drugih. Na pitanje što bi poručila o ženama koje nose hidžab, odgovara jednostavno - Žena je žena. Nije bitno kako izgleda ili što nosi.
Dodaje da nikad nije osjećala potrebu dokazivati se zbog toga tko je - Nije mi bitno što će drugi misliti o meni, bitno je što ja imam u sebi. - kaže Attalla.
"Nemojte dozvoliti da bude rata, nigdje"
Dolazeći iz područja sukoba, mir za Nabihu nije apstraktan pojam nego svakodnevna potreba.
- Pošto sam došla iz područja nemira, znam točno što to znači, pa želim samo da bude mir u svakodnevnom životu – snažno poručuje Attalla.
Mladima koji se osjećaju ograničenima zbog svoje različitosti poručuje da je prigrle kao nešto pozitivno. Svoju poruku čitateljima zaokružuje jednostavno - Volite se. Nemojte dozvoliti da bude rata, nigdje. I neka uvijek postoji nešto dobro u životu.