Akademski slikar, kustos i voditelj vinkovačke Galerije likovnih umjetnosti "Slavko Kopač" otvoreno je govorio o umjetnosti bez predrasuda, velikim formatima, obnovi Galerije, životnoj filozofiji i zašto njegove slike uvijek biraju osmijeh umjesto problema
Umjetnost ne mora biti teška, nerazumljiva niti rezervirana za stručnjake. Upravo je to bila glavna poruka akademskog slikara Zorana Šimunovića, koji je gostovao u jutarnjem showu "Tko rano rani?" kod Mire i Robija.
Razgovor je započeo jednostavnim pitanjem - kako sam sebe predstavlja kada ga netko pita čime se bavi. Iako već godinama uspješno djeluje kao kustos i vodi Galeriju likovnih umjetnosti "Slavko Kopač" Gradskog muzeja Vinkovci, odgovor dolazi bez razmišljanja.
- Uvijek kažem da sam slikar. Bavim se umjetnošću i živim umjetnost. To je moj prvi odgovor – rekao je Šimunović.
Iako na prvi pogled spoj umjetnika i kustosa djeluje gotovo nespojivo, Šimunović smatra da upravo ta dva svijeta jedan drugoga nadopunjuju.
- Kad slikam potpuno sam subjektivan. Tada stvaram iz svojih emocija i vlastite vizije svijeta. Ali kada radim kao kustos, moraš stati na loptu. Analiziraš kompoziciju, boju, temu, način na koji autor razmišlja. Pokušavaš razumjeti cijelu priču iza rada - otkriva naš gost.
Novi početak za Galeriju "Slavko Kopač"
Velik dio razgovora bio je posvećen dugo očekivanom završetku obnove Galerije likovnih umjetnosti "Slavko Kopač", koja nakon višegodišnjih radova ponovno otvara vrata publici.
Šimunović je istaknuo kako je projekt obnove bio spreman još kada je iz Vukovara stigao raditi u Vinkovce, no trebalo je vremena da cijela priča bude dovršena.
Prvi veliki događaj u obnovljenom prostoru bit će izložba jednog od najvažnijih hrvatskih kipara, Antuna Babića.
- Otvaramo veliku izložbu pokojnog Antuna Babića, ali ne samo to. Paralelno predstavljamo i njegovu monografiju od više od 300 stranica. Mislim da je to jedan od najvećih doprinosa očuvanju njegova opusa - objasnio je Šimunović.
No, i dok je galerija bila zatvorena, umjetnost nije stala.
Galerija bez vrata i radnog vremena
Jedan od najzanimljivijih projekata koje je Šimunović pokrenuo tijekom obnove bila je svojevrsna galerija na otvorenom - izložbeni prostor dostupan građanima 24 sata dnevno.
Ideja je bila jednostavna, ako ljudi ne mogu u galeriju, galerija će doći njima.
- Ljudi se često boje umjetnosti. Misle da moraju nešto znati kako bi u njoj mogli uživati. A zapravo ne moraju. Dovoljno je stati ispred rada i promatrati ga - priča Šimunović.
Projekt je vrlo brzo prepoznalo i Ministarstvo kulture, a građani su ga prihvatili kao prirodan dio gradskog života.
Šimunović smatra da umjetnost nije zatvorena između četiri zida muzeja, jer kako kaže, ona se nalazi u arhitekturi, dizajnu, svakodnevnim predmetima koje koristimo, pa čak i u običnoj šalici za kavu.
- Netko je morao osmisliti ovu šalicu iz koje pijemo. I to je umjetnost. Zato želim da ljudi shvate kako se umjetnosti ne trebaju bojati. Trebaju se samo opustiti i uživati - poručuje naš sugovornik.
Prema njegovu mišljenju, najveća je pogreška što ljudi prvo posegnu za tekstovima, biografijama i stručnim analizama, umjesto da jednostavno pogledaju sliku.
- Prvo pogledaj sliku. Pusti neka ona razgovara s tobom. Tek poslije pročitaj tekst, ako želiš - poručio je.
"Ne želim ljudima donositi još problema"
Poseban dio razgovora odnosio se na njegov umjetnički opus, osobito na veliku samostalnu izložbu "Daj mi pusu / Give me a kiss", održanu u Klovićevim dvorima, jednoj od najvažnijih hrvatskih galerijskih institucija.
Za Šimunovića je to bilo veliko profesionalno priznanje.
- Takva izložba nije važna zbog financija, nego zato što netko prepozna vrijednost onoga što radiš. To je veliki vjetar u leđa - poručio je.
I dok mnogi suvremeni umjetnici kroz svoje radove progovaraju o krizama, ratovima i društvenim problemima, Šimunović je svjesno odabrao drugačiji put.
Njegove slike prepoznatljive su po humoru, vedrim bojama i razigranim motivima, a iza svega stoji ozbiljna životna filozofija.
- Problema imamo dovoljno. Svaki dan slušamo o ratovima, politici i krizama. Ne trebam to još jednom donositi ljudima u njihov dnevni boravak - objašnjava Šimunović, dodajući kako želi da njegove slike budu mjesto predaha.
- Kad netko dođe kući nakon napornog dana, želim da ga moja slika razveseli. Da mu izmami osmijeh. Mislim da nam toga danas svima pomalo nedostaje - naglasio je.
Inspiraciju ne traži daleko. Kaže kako se njegove slike rađaju iz svakodnevnih prizora, običnih predmeta, razgovora, uspomena i ljudi koji ga okružuju.
Velika platna, veliki osmijesi i još veće ideje
Šimunovićev zaštitni znak odavno su postala golema platna. Na pitanje zašto voli slikati u tako velikim formatima odgovorio je u svom prepoznatljivom duhovitom stilu.
- Zato što nisam normalan - rekao je kroz smijeh.
Prisjetio se kako ga veliki formati prate još od studentskih dana te priznaje da mu je s vremenom sve manje postalo - premalo.
Veliki formati za njega nisu samo pitanje dimenzije, nego način komunikacije s publikom. Upravo kroz monumentalna platna gledatelju želi omogućiti da doslovno uđe u sliku, istražuje je i pronađe vlastitu priču.
Tako Šimunović nastavlja svoj prepoznatljiv umjetnički put kroz monumentalne formate i snažan, vedar koloristički izraz. Njegova velika slika „Život“, dimenzija 180 × 900 centimetara, dio je novog ciklusa „Odrastanje“, u kojem umjetnik kroz osobne motive progovara o univerzalnim temama čovjekova postojanja.
Ovo devet metara dugo platno svojevrsna je slikarska autobiografija, priča o rođenju, djetinjstvu, roditeljima, odrastanju, stvaranju vlastitog puta i svemu što čovjeka oblikuje kroz život. Slika je bila predstavljena i na Zagrebačkom bijenalu slikarstva, nakon čega je nastavila svoj izložbeni put kroz druge hrvatske sredine.
Velikim platnom „Život“ ispričao priču o svakome od nas
Šimunović je poznat po velikim formatima, bogatom koloritu i prizorima ispunjenima energijom, a upravo mu monumentalno platno omogućuje da gledatelja uvede u svijet slike.
- Slika „Život“ je jedna velika priča o mom životu, od mog rođenja, odgoja, roditelja i svega što me oblikovalo. Iako je osobna, vjerujem da se u njoj svatko može pronaći, jer svi prolazimo kroz iste faze: rođenje, odrastanje, traženje sebe i suočavanje s vremenom koje prolazi - rekao je Šimunović.
Govoreći o velikom formatu, umjetnik ističe kako on nije slučajan izbor, nego način na koji želi komunicirati s publikom.
- Veliki format daje mogućnost da gledatelj uđe u sliku, da je istražuje i otkriva detalje. Kao kada gledate vlastiti život, uvijek pronađete neki trenutak, lice ili sjećanje koje vas povezuje s pričom - objasnio je.
Iako je njegov opus prepoznat po veselju, boji i optimizmu, Šimunović u svoje slike unosi i dublje teme.
U slici postoji i svijest o prolaznosti. Vrijeme ne možemo zaustaviti, smrt je dio života, ali upravo zato trebamo slaviti ono što imamo, ljude, uspomene i trenutke koji nas čine onima što jesmo - poručio je.
Kroz ciklus „Odrastanje“ i monumentalnu sliku „Život“, Zoran Šimunović nastavlja graditi svoj likovni svijet u kojem osobno postaje univerzalno, a boja i forma postaju prostor za prepoznavanje vlastitih životnih priča.
Na ovogodišnjem Vukovarskom bijenalu slikarstva Šimunović izlaže radove nešto manjih formata od devetmetarskog platna, ali i dalje riječ je o velikim površinama koje nose njegov prepoznatljiv rukopis.
Razgovor u jutarnjem showu Tko rano rani? pokazao je kako Zoran Šimunović umjetnost ne doživljava kao elitističku disciplinu, nego kao svakodnevni dio života, nešto što može nasmijati, potaknuti na razmišljanje ili jednostavno uljepšati dan.
A upravo je to, čini se, njegova najveća umjetnička misija - vratiti ljudima radost gledanja i podsjetiti ih da umjetnost ne treba nužno objašnjavati, ona se prije svega treba doživjeti.
SNIMKU gostovanja Zorana Šimunovića u jutranjem showu Tko rano rani? poslušajte u playeru ispod članka.