Od čipsa i sladoleda do sindroma kroničnog umora i ljubavi na prvi pogled, gostovanje osječkog pedijatra-intenzivista dr. Igora Bereckog pretvorilo je jutarnji radijski razgovor u zanimljivo putovanje kroz najskrivenije mehanizme ljudskog mozga.
Zašto nakon napornog dana gotovo instinktivno posegnemo za čokoladom, čipsom ili sladoledom, a rijetko za zdjelom salate? Je li kronični umor samo posljedica užurbanog života ili ozbiljna bolest? I, na kraju, zaljubljujemo li se srcem ili mozgom?
Naizgled potpuno različite teme spojile su se u jednu zanimljivu priču u jutarnjem showu "Tko rano rani?" kod Mire i Robija, gdje je gostovao dr. Igor Berecki, pedijatar-intenzivist iz KBC-a Osijek te autor brojnih znanstveno-popularnih članaka koji složene medicinske teme već godinama približava široj publici jednostavnim i razumljivim jezikom.
Umjesto suhoparnih medicinskih termina, slušatelji su dobili priču o mozgu koji se još uvijek, barem djelomično, ponaša kao da svakoga dana bježi od sabljozubog tigra.
Mozak još uvijek živi u kamenom dobu
Iako su se vremena promijenila, evolucija nije uspjela izbrisati milijune godina starih mehanizama preživljavanja. Upravo zato naš mozak na stres ne reagira uvijek racionalno.
- Velik broj naših odluka nastaje trenutačno i vrlo brzo. Kada smo pod stresom, mozak koristi svoje najstarije, evolucijski primitivne mehanizme donošenja odluka - objasnio je Berecki.
Nekada je, kaže, čovjek morao odlučiti hoće li se boriti, pobjeći ili se ukočiti pred opasnošću - poznati mehanizam „fight, flight or freeze”. Danas nas više ne progoni sabljozubi tigar, ali zato rokovi, računi, prometne gužve, financije, posao i svakodnevne obveze u mozgu pokreću gotovo isti alarm.
A kada se taj alarm uključi, mozak traži gorivo.
Ne bilo kakvo.
- Kada doživimo stres, aktiviraju se hormonalni mehanizmi koji se smiruju tek kada organizam dobije dovoljno energije. Kako danas više nemamo sirovo masno meso pri ruci, mozak poseže za onim što u kratkom vremenu daje puno energije - hranom koju danas nazivamo fast foodom - pojasnio je.
Drugim riječima, nije problem u tome što volimo čokoladu. Problem je što naš mozak i dalje misli da se nakon nje moramo dati u trk ili krenuti u borbu za život.
Prejedanje nije slab karakter nego biologija
Jedna od najvažnijih poruka razgovora bila je da pretjerano posezanje za hranom nije nužno znak manjka discipline.
- Prejedanje nije običan moralni pad niti znak slabe volje. Kod mnogih ljudi riječ je o snažnom evolucijskom mehanizmu preživljavanja koji je nastajao milijunima godina - rekao je Berecki.
Masna i slatka hrana aktivira sustav nagrade u mozgu gotovo jednako učinkovito kao i neki drugi izvori ugode. Zato je, upozorava, vrlo teško problem riješiti samo dijetama ili zabranama.
- Dijeta sama po sebi predstavlja dodatni stres - upozorio je.
Umjesto brzih rješenja, recept vidi u onome što zvuči jednostavno, ali ga je najteže provesti - dovoljno sna, redovitom kretanju, stvarnim druženjima, manje sjedenja, manje kroničnog stresa i urednijem životnom ritmu.
Istodobno podsjeća da nije cilj odreći se svega što volimo.
- Ne trebamo si ništa potpuno zabraniti. Trebamo paziti na količinu. Problem nije u tome da nikada ne jedemo čokoladu ili sladoled, nego kada to postane svakodnevni obrazac prehrane - poručio je.
Kronični umor nije lijenost, a ljubav nije u srcu
Drugi dio razgovora otvorio je temu koja je godinama bila pogrešno shvaćena - sindrom kroničnog umora.
Bolest koju mnogi i danas olako nazivaju običnim umorom zapravo može potpuno promijeniti život oboljelih.
- Danas znamo da nije riječ o običnom umoru niti o lošoj kondiciji. Radi se o složenom poremećaju koji uključuje živčani, imunološki i energetski sustav organizma - istaknuo je Berecki.
Posebno je naglasio kako oboljeli ne osjećaju olakšanje ni nakon dugog sna, dok i najmanji fizički ili mentalni napor može izazvati iscrpljenost koja se javlja tek dan ili dva poslije.
A kada je razgovor krenuo prema ljubavi, Berecki je ponovno razbio jedan od najpoznatijih mitova.
- Svi naši osjećaji nastaju u mozgu. Srce samo reagira na ono što mozak radi - rekao je.
Objasnio je kako nas biologija često privuče prema određenoj osobi u djeliću sekunde, ali da dugotrajnu vezu ipak grade karakter, vrijednosti i zajednički pogled na život.
- Biologija nas privuče. Ali odnos održava puno više od same fizičke privlačnosti - zaključio je.
Liječnik koji nakon bolnice kuha pivo i svira blues
Za kraj ozbiljnih tema stiglo je i jedno puno opuštenije pitanje koje je otkrilo drugu stranu osječkog liječnika.
Naime, osim medicine, Berecki godinama njeguje hobi kućnog pivarstva.
- Kod kuće imam malu pivovaru u kojoj najčešće kuham serije od dvadesetak litara. Nakon gotovo stotinu različitih recepata mogu reći da sam napokon počeo biti zadovoljan vlastitim pivom - ispričao je kroz smijeh.
Uz domaće pivo prirodno ide i dobra glazba pa je otkrio kako svira u blues bendu, gdje je, kako se našalio, sa svojih 65 godina, najmlađi član.
Na pitanje kako uspijeva uskladiti liječnički posao, pisanje, kuhanje piva i glazbu, odgovorio je rečenicom koja možda najbolje opisuje njegov životni moto:
- Uvijek kažem da je čovjek najgori kada ima previše slobodnog vremena. Treba nešto raditi. To čovjeka održava živim - zaključio je naš sugovornik.
Upravo je zato gostovanje dr. Igora Bereckog bilo mnogo više od razgovora o medicini. Pokazalo je da se iza svakodnevnih navika, umora, ljubavi i sitnih životnih odluka krije fascinantna priča o mozgu koji nas, češće nego što mislimo, vodi mnogo starijim pravilima nego što bismo željeli priznati.
SNIMKU gostovanja dr. Igora Bereckog u jutarnjem showu "Tko rano rani?" poslušajte u playeru ispod članka.