Komemorativnim skupom, polaganjem vijenaca, paljenjem svijeća te molitvom odana je počast ubijenim i nestalim logorašima na prostoru nekadašnjeg koncentracijskog logora Velepromet, najvećeg koncentracijskog logora u Europi nakon Drugoga svjetskoga rata.
Naime, nakon pada Vukovara, za brojne stanovnike grada započeli su progoni, mučenja, ubijanja i logori. Jedan od najvećih logora na tlu Europe poslije Drugog svjetskog rata bio je upravo koncentracijski logor Velepromet kojeg su srpske okupacijske vlasti otvorile u rujnu 1991., a zatvoren je u travnju 1992. Kroz njega je prošlo više od 10.000 ljudi, među kojima i žene i djeca, od kojih su neki u zatočeništvu proveli nekoliko dana, a neki više mjeseci. Logoraši su zvjerski mučeni, na okrutan su način ubijene 724 osobe, a najmlađa osoba bilo je dijete od 14 godina.
Govoreći o stradanjima u Veleprometu, predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora Zdravko Komšić podsjetio je na razmjere patnji kroz koje su zatočenici prolazili.
- Ovdje su ljudi bili stvarno zvijerski mučeni, maltretirani, ubijani. To je počelo već u 8. mjesecu. Ovdje je bilo jedno od najgorih stratišta i mučilišta u Vukovaru. Do sada, koliko je meni poznato, nitko nije procesuiran za ovaj logor iako je Hrvatsko društvo logoraša podnijelo tužbu. Ili nema dovoljno dokaza ili volje da se ti zločini procesuiraju. Ovdje je bilo zaista strašno, ljudi su izvođeni, malo je svjedoka koji mogu reći šta je bilo. Nakon što su ljudi izvedeni iz logora, čuli su se krici, pucnjevi, a oni se nikada više nisu vratili u prostoriju. To je nešto neshvatljivo. Nije mi jasno da, bez obzira na sve indicije, nitko još nije procesuiran – kaže Komšić.
Predsjednik vukovarskog ogranka Hrvatskog društva logoraša Ivan Lukić upozorio je na brutalnost zločina te činjenicu da se njihove posljedice osjećaju i danas.
- Jedan sam od onih koji nikada neće prestati svjedočiti o ovome što se događalo. Ovdje se dogodio najteži oblik zločina na ovim prostorima. Mislim da je od zločina koji se ovdje dogodio veći samo onaj koji se dogodio u Srebrenici. Ja to upoređujem tako jer ovdje moji sugrađani, žene i moji suborci nisu imali nikakve šanse za preživjeti. Ovdje su učinjeni teški zločini i ubojstva da to naša bliža Hrvatska povijest ne bilježi. Netko mi kaže da vrijeme liječi sve rane, ali vrijeme bi izliječilo rane da ih netko stalno ne dira, da ih netko stalno ne pritiska.
Oni našu ranu stalno tiskaju, stalno je pritiskaju i ne daju da zaboravimo. Ovako kako propadaju hangari na Veleprometu, kako i njih napada hrđa, tako i nas branitelje i sve stradalnike, načinju godine, bolesti i dolazi na naplatu ono što su nam činili po logorima, polomili nas. Nema što nam nisu slomili. Hangari će svjedočiti dokle god ovako stoje. Bojim se da, kada se pronađu posmrtni ostaci osoba s ovoga prostora ovdje, Ovčara možda i neće biti najveće grobište na ovim prostorima oko grada Vukovara.
U prisjećanju na najteža stradanja iz Domovinskog rata, gradonačelnik Marijan Pavliček upozorio je na važnost trajnog obilježavanja ovog prostora.
- Nalazimo se ovdje na mjestu velike simbolike za Vukovar, za Hrvate grada Vukovara, na mjestu najvećeg koncentracijskog logora nakon 2. svjetskog vrata na tlu Europe. Evo gdje god hodamo, mislim da je 1991. godine bilo natopljeno krvlju mučenih i ubijenih - prvenstveno civila, djelom i branitelja. Ovdje se dogodila strašna tragedija u organizaciji ondašnje Vlade Republike Srpske Krajine na čelu s Goranom Hadžićem, znači planski isplanirana akcija kako bi se u što kraćem vremenskom razdoblju poubijali svi pripadnici hrvatskog naroda u gradu Vukovaru. Ovo mjesto mora bit trajno obilježeno za sve buduće generacije – naglasio je Pavliček.
Govoreći o pitanju nestalih i europskom putu Srbije, župan Ivan Bosančić istaknuo je kako je krajnje vrijeme da druga strana preda ključne informacije Hrvatskoj.
- Mislim da je stvarno vrijeme da nam daju neophodne informacije kako bismo mogli učiniti taj posljednji korak za sve one koji još uvijek tragaju za svojim muževima, očevima, sinovima. Jer to je, na jedan određen način, smiraj za sve te majke koji se mora dogoditi. Ako netko s one strane ne razumije taj čin u ovom trenutku, onda nije zaslužio ni biti dio uređenog europskog društva – naglasio je Bosančić.
Potresno svjedočanstvo iznijela je Kata Gombović, majka koja i danas traga za 21-godišnjim sinom Mirkom odvedenim iz Veleprometa. Ispričala je kako je njezin sin navodno odveden na Ovčaru, nekoliko dana prije nego što su ona i suprug završili u Mitrovici.
- U Mitrovici sam provela tri mjeseca, a suprug je ondje ostao. Ovdje je bio pakao silovanja, odvođenja noću - rekla je Gombović, prisjećajući se i trenutka kada su je četnici izvukli na ispitivanje.
- Prozvao me u dva sata u noći, prislonio mi automat na leđa i gurao me prema ispitivanju. Tamo je bio pakao. Ne ponovilo se nikada, nikome - rekla je kroz suze.
Potresno iskustvo potrage za istinom i pravdom podijelio je i Mato Gombović, otac koji godinama pokušava doći do saznanja o sudbini svog sina Mirka. Ispričao je kako je tužio osobe koje su bile u Vukovaru tijekom rata te dvaput svjedočio na sudu, no bez ikakvog ishoda.
- Pitali su me koliko tražim novca za sina. Rekao sam im da ne tražim novac ni za sina, ni za ikoga. Tražim njegove kosti, da mi kažu gdje su ih ostavili. Rekli su mi vidjet ćemo se još, a nakon toga ništa. Idem posvuda, govorim, ali što to vrijedi – upitao se Gombović. Govorio je i o onome što je doživio u Veleprometu.
- Ovdje nije bilo ništa lijepo. Šamaranje, tučnjava, ubijanje i mučenje. Šutnu te i ne smiješ ništa. Nemaš jesti, nemaš piti, donesu ti bocu vode i kažu nemoj da fali kad se vratim. Žalost, žalost - rekao je potreseno.
Za sve žrtve stradale u Veleprometu vijenac su ispod Spomen ploče položili nekadašnji zatočenici logora, braća Dragan i Ivan Švraka te izaslanstva državne i lokalne vlasti.
Svoje potresno svjedočanstvo iz ovoga logora iznio je tijekom komemorativnog programa Pavle Vukas govoreći o proživljenoj strahoti, boli, strahu i neizvjesnosti.
U komemorativnom programu sudjelovala je i Policijska klapa Sveti Mihovil, a molitvu je predvodio đakon Ivan Tutiš.
U jednom od logora postavljena je i izložba fotografija koje svjedoče o tim tragičnim događanjima.
Sveta misa zadušnica služena je u crkvi Kraljice mučenika.