Trideset i četiri godine nakon što su preživjeli pakao logora Velepromet, braća Dragan i Ivan Švraka ponovno su zakoračili na mjesto koje je obilježilo njihov život. U hangarima, u kojima su zarobljeni civili i branitelji bili mučeni, izgladnjivani i ubijani, danas stoje kao svjedoci istine. Njihove riječi odzvanjaju jednako bolno kao i onog studenog 1991.
„Tu smo zadnji put vidjeli oca”
Dragan je imao samo 17 godina kada je 18. studenoga u jutarnjim satima, zajedno s braćom, Ivanom i Igorom u koloni civila stigao pred pripadnike tadašnje JNA. Predali su se uvjereni da će kao nenaoružani civili biti zaštićeni. Tu im je bila zatočena cijela obitelj, majka, otac i osmogodišnja sestra. Oca nakon Veleprometa više nisu vidjeli. Nakon razdvajanja muškaraca od žena i djece, odvedeni su u zloglasnu „sobu smrti”, prostoriju u kojoj su proveli tri dana bez hrane, bez vode, bez informacija – ali uz neprestanu stravu.
“Ulazili su, birali koga hoće, ti se više nisu vraćali”
-Četnici i vojnici ulazili su kad su htjeli. Izvlačili su one koje su prepoznali i koga god su željeli. Nikada ih više nismo vidjeli. Čuli smo udarce, jauke, krikove... A onda pucnje iza zgrade - prisjeća se Dragan.
Tri puta su i samu braću odvodili na strijeljanje. I tri puta vraćali.
-To je psihički bilo najgore. Stojiš, čekaš da te ubiju. Onda te vrate nazad među druge. I znaš da se to može ponoviti svaki čas. A najgore nisu bili ni udarci, ni glad, ni strah. Najgore mi je bilo čuti jauke žena. Krikove koji su dolazili izvana. Kao sedamnaestogodišnjak... Ne možeš to zaboraviti – priča nam Dragan.
Vjera kao posljednja utjeha
Trećeg dana, u potpunoj rezignaciji i umoru, Dragan je, kako kaže osjetio ravnodušnoost i spokoj.
-Rekao sam: „Bože, predajem se tebi u ruke, vodi me. Ti odluči što će biti sa mnom. Ta vjera u Boga drži me i danas – kaže Dragan dodajući kako iako pokušava normalno živjeti, posljedice su trajne.
-Spavam tri-četiri sata po noći. Sve se vraća. Moja supruga najbolje zna kako živim s tim – priča nam Dragan.
Ivan: “To se ne može oprostiti”
Njegov osamnaestogodišnji brat Ivan bio je također ranjen kao i Dragan. Rane su skrivali pokušavajući ne odati bol jer su ranjenike odmah ubijali.
-Bio sam na štakama, morao sam ih baciti, stisnuti zube i praviti se da hodam normalno. Ako vide da si ranjen – gotovo je, prisjeća se.
Oprostiti ne može.
-Ja osobno to ne mogu zaboraviti i neću oprostiti. Ono što su radili… to samo zvijeri mogu napraviti., pa čak ni one. Ubijali su, mučili, silovali, bušili noge noževima....To nije ljudski, za to nema opravdanja, pa više od 700 ljudi ovdje je ubijeno, a nitko nije odgovarao. Kome da oprostimo? Može oprostiti onaj tko nije bio ovdje. Imao sam samo 18 godina, a svašta sam preživio. Pomirili smo se već s tim da smo mrtvi, da nas više nema – kaže prisjećajući se kako je nakon Veleprometa uslijedio „drugi krug pakla“ – mjeseci logora, premlaćivanja, izgladnjivanja, ponižavanja.
-Samo gledaš koliko još možeš izdržati. Dan, sat, minutu?-pitaš se.
“Ovdje vidimo krv i mrtve"
Dolazak u Velepromet i danas je za Ivana gotovo nepodnošljiv.
-Ovo mi je drugi put da sam došao. Najradije bih odmah otišao. Svaki korak me vraća u ono vrijeme. Gdje god pogledam, vidim krv. Vidim mrtve. Vidim sebe i braću kako stojimo i čekamo egzekuciju. Tu sam zadnji put vidio oca. Sudionici komemoracije koji dođu, polože vijence i odu ne mogu osjetiti teret koji mi preživjeli ovih strahota nosimo – zaključuje Ivan.
Istina koju treba čuti
Švrake su među rijetkima koji su preživjeli „Sobu smrti”.
Za njih je istina jedino što mogu dati – i jedino što traže.
-Neka se nikad ne ponovi. Ali, neka se nikada ni ne zaboravi, zato moramo prenositi istinu na mlađe generacije – poručuju.