Trideset i pet godina nakon okupacije Lovasa, sjećanje na ubijene i nestale mještane ostaje trajno povezano s ubojstvima civila, prisilnim odvođenjem na minsko polje, mučenjima i progonom stanovništva. Za zločine su vođeni sudski postupci u Srbiji, dok je postupak pred Haaškim sudom protiv Gorana Hadžića obustavljen nakon njegove smrti, bez donošenja presude.
Okupacija Lovasa i početak stradanja
Lovas, mjesto u istočnom dijelu Hrvatske, okupiran je 10. listopada 1991. godine, tijekom srpske agresije i rata u Hrvatskoj. U napadu su sudjelovale snage Jugoslavenske narodne armije (JNA), lokalne srpske teritorijalne obrane i pripadnici dobrovoljačkih oružanih skupina. Među postrojbama koje se spominju u sudskim dokumentima bila je i skupina „Dušan Silni”, kao i pripadnici Teritorijalne obrane iz Valjeva.
Ulazak oružanih snaga u selo označio je početak razdoblja obilježenog ubojstvima, zatočavanjem, zlostavljanjem, prisilnim radom i progonom hrvatskog stanovništva. Prema podacima Općine Lovas, hrvatski su mještani morali na kuće izvjesiti bijele plahte, a na rukama nositi bijele trake, čime su bili obilježeni prema nacionalnoj pripadnosti.
Izvori se razlikuju u broju civila ubijenih prvoga dana okupacije. Fond za humanitarno pravo navodi 21 ubijenog civila, dok HRT u svojem povijesnom prikazu navodi 23 mještana. Stoga te brojke valja promatrati u kontekstu pojedinih izvora, a ne ih prikazivati kao potpuno usuglašene podatke.
Prema dokumentaciji o sudskom postupku u Srbiji, tijekom napada i uspostave kontrole nad Lovasom ubijani su civili, a dio mještana zatvaran je i zlostavljan. U zločinima su sudjelovali pripadnici različitih oružanih formacija, lokalnih struktura vlasti i policije.
Zatočavanje, mučenja i prisilni rad
Nasilje se nije zaustavilo nakon okupacije. Mještani Lovasa bili su zatočavani u prostorijama mjesne zajednice i poljoprivredne zadruge, gdje su, prema svjedočenjima i dokumentaciji iz sudskih postupaka, bili izloženi premlaćivanju i drugim oblicima zlostavljanja. Dio stanovnika prisiljavan je na rad, a civili su korišteni i za opasne zadatke povezane s kretanjem kroz minirana područja.
Fond za humanitarno pravo u prikazu prvostupanjskog postupka u Beogradu navodi da su tijekom razdoblja od 10. do 18. listopada 1991. pripadnici lokalnih struktura vlasti, teritorijalne obrane i skupine „Dušan Silni” sudjelovali u zatočavanju hrvatskih civila. U istom se prikazu navodi da su zatočeni ljudi korišteni kao živi štit te prisiljavani na traženje i uklanjanje mina, iako su postojala saznanja da je područje prethodno minirano.
Takva postupanja nisu bila samo posljedica borbenih djelovanja. Sudski spisi obuhvaćali su i postupke protiv civila, njihovo zlostavljanje i prisiljavanje na opasne poslove, što je bilo predmet kaznenog progona zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.
Zločin na minskom polju
Najpoznatiji i jedan od najtežih zločina počinjenih u Lovasu dogodio se 18. listopada 1991. godine.
Toga je dana skupina od 51 hrvatskog mještanina, prethodno zatočenog i izložena zlostavljanju, prisilno odvedena na minirano područje na rubu sela. Prema dokumentima iz postupka pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju, u akciji su sudjelovali pripadnici JNA, lokalne i valjevske Teritorijalne obrane te dobrovoljačke skupine „Dušan Silni”.
Civili su bili prisiljeni ući u minsko polje i kretati se kroz njega kako bi provjeravali teren. Nakon što je eksplodirala mina, pripadnici oružanih snaga otvorili su vatru na zatočene mještane. Ubijen je 21 čovjek, a 14 ih je ranjeno, prema podacima Općine Lovas i hrvatskim izvještajima o godišnjicama stradanja.
U pojedinim sudskim dokumentima navodi se broj od 22 ubijena zatočenika u tom događaju. Razlika proizlazi iz načina na koji su pojedini izvori evidentirali žrtve i opisivali događaj, pa je pri navođenju brojke nužno naznačiti izvor.
Zločin je ostao zapamćen kao jedan od najupečatljivijih primjera prisiljavanja civila na ulazak u minsko polje tijekom Domovinskog rata. Preživjeli su svjedočili o eksplozijama, pucnjavi i pokušajima pomoći ranjenima. Tijela ubijenih ostala su na mjestu zločina, a dio preživjelih sudjelovao je u prikupljanju i pokopu poginulih.
Žrtve, protjerivanje i razaranje
Stradanje Lovasa nije moguće svesti samo na događaje na minskom polju. U razdoblju okupacije stanovnici su ubijani u različitim dijelovima sela, bili su zatočavani, zlostavljani i protjerivani, a njihova je imovina pljačkana i uništavana.
Prema službenoj stranici Općine Lovas, tijekom Domovinskog rata ubijeno je ili poginulo 85 stanovnika Lovasa, a dvije žrtve bile su iz susjednog Opatovca. Općina navodi i tri nestale osobe, dvije iz Lovasa i jednu iz Opatovca. Ministarstvo hrvatskih branitelja u objavi iz ožujka 2018. navelo je drukčiji ukupan podatak: 89 ubijenih ili poginulih mještana općine i jednu osobu koja se još vodila kao nestala. Budući da se službene evidencije razlikuju, važno je uz broj žrtava navesti izvor i datum podatka.
Iz Lovasa je protjerana 1.341 osoba, a iz Lovasa i Opatovca ukupno 1.661 stanovnik. Općina navodi da je u Lovasu potpuno uništena 261 obiteljska kuća, dok su ostale kuće pretrpjele manja ili veća oštećenja. Razaranje je obuhvatilo i gospodarske i društvene objekte.
Posebno je stradala katolička crkva sv. Mihaela arkanđela u Lovasu, koja je zapaljena i teško devastirana. Oštećena je i kapelica sv. Florijana na mjesnom groblju. I Opatovac je pretrpio razaranja, pljačku i oštećenja sakralnih i drugih objekata.
Posljedice okupacije bile su dugotrajne: mnoge su obitelji ostale bez svojih domova, a povratak i obnova života bili su povezani s prestankom ratnih djelovanja i procesom mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja.
Masovna grobnica i pokop žrtava
Nakon završetka ratnih djelovanja i tijekom procesa mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja provedene su ekshumacije posmrtnih ostataka ubijenih stanovnika.
Prema podacima Općine Lovas, iz masovne grobnice na mjesnom groblju ekshumirano je 68 tijela, od kojih je 66 pripadalo žrtvama iz Lovasa, a dvije osobe bile su iz drugih mjesta. Uz to je deset osoba ekshumirano iz pojedinačnih grobnica.
Posmrtni ostaci žrtava masovne i pojedinačnih grobnica pokopani su 21. ožujka 1998. godine. Na mjestu masovne grobnice 1999. godine postavljeno je spomen-obilježje, koje je postalo jedno od središnjih mjesta komemoracija u Lovasu.
Sjećanje na ubijene, poginule i nestale mještane obilježava se svake godine. Posebno mjesto u kolektivnom pamćenju zajednice ima 18. listopada, kada se odaje počast žrtvama zločina na minskom polju i svim stradalima tijekom okupacije.
Sudski postupci: Od optužnica do presuda
Za zločine počinjene u Lovasu vođeni su postupci pred hrvatskim i srbijanskim pravosudnim tijelima, a događaji u Lovasu bili su obuhvaćeni i optužnicom protiv Gorana Hadžića pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju.
U Hrvatskoj je Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku još 19. prosinca 1994. podignulo optužnicu protiv 18 osoba zbog zločina u Lovasu. Budući da je većina osumnjičenih bila nedostupna hrvatskim pravosudnim tijelima, postupak je kasnije bio povezan sa sudskim progonom u Srbiji.
U Beogradu je protiv 14 osoba vođen postupak zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Viši sud u Beogradu izrekao je 2012. prvostupanjske zatvorske kazne u rasponu od četiri do 20 godina. U postupku koji je uslijedio nakon ukidanja ranije presude donesene su nove odluke, a Vrhovni kasacijski sud Srbije 2021. utvrdio je da je u žalbenom postupku došlo do povrede zakona jer nisu bile ispoštovane obveze tonskog snimanja rasprave i sastavljanja transkripta.
Zbog takvog slijeda postupaka nije dovoljno navesti samo prvostupanjsku presudu iz 2012. godine. Za cjelovitu pravnu sliku nužno je uzeti u obzir kasnije odluke i procesne promjene, kao i činjenicu da kazneni postupci nisu obuhvatili odgovornost za svaku pojedinačnu žrtvu.
Zločini u Lovasu bili su obuhvaćeni i optužnicom protiv Gorana Hadžića pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju. U sudskim dokumentima opisano je prisilno odvođenje približno 50 hrvatskih civila na minsko polje 18. listopada 1991. godine. Međutim, postupak protiv Hadžića prekinut je nakon njegove smrti 12. srpnja 2016. godine, a sud je 22. srpnja iste godine službeno obustavio postupak. Presuda protiv njega stoga nije donesena.
Sjećanje koje traje
Lovas i Opatovac ostali su trajno obilježeni ubojstvima, nestancima, progonom stanovništva i razaranjem tijekom 1991. godine. Iza statistike o ubijenima, ranjenima, protjeranima i uništenim kućama nalaze se pojedinačni ljudski životi, obitelji koje su izgubile svoje najbliže i zajednica koja je godinama obnavljala svoje domove i svakodnevicu.
Trideset i pet godina nakon tih događaja, sjećanje na žrtve ostaje dio lokalnog i nacionalnog pamćenja Domovinskog rata. Komemoracije u Lovasu nisu samo podsjetnik na zločin na minskom polju, nego i na sve civile koji su ubijeni, zlostavljani, nestali ili protjerani tijekom okupacije.
Očuvanje sjećanja podrazumijeva i odgovornost da se povijesni događaji dokumentiraju pažljivo, da se žrtve ne svode na brojke te da se sudski utvrđene činjenice jasno razlikuju od navoda iz optužnica, svjedočenja i različitih evidencija.
SNIMKU iz emisije „Dogodilo se na današnji dan” Hrvatskoga radija Vukovar poslušajte u playeru ispod članka.
U izradi priloga korišteni su arhivski materijali HRT-a i B92.