U Ružičkinoj kući u Vukovaru otvorena je dokumentarna izložba i održano predavanje u povodu 80. godišnjice organiziranog progona i stradanja njemačke nacionalne manjine u Hrvatskoj, jednog od najmračnijih i desetljećima prešućivanih poglavlja domaće povijesti. Događaj je okupio pripadnike njemačke i austrijske zajednice, ali i građane Vukovara koji su željeli čuti priču o ljudima čija je sudbina bila obilježena kolektivnom krivnjom i sustavnom represijom.
Od snažne zajednice do gotovo potpunog nestanka
Predavanje je održao Goran Beus Richembergh, predstavnik njemačke nacionalne manjine u Zagrebačkoj županiji, član Upravnog odbora Njemačke zajednice i bivši saborski zastupnik koji je podsjetio kako je njemačka manjina prije Drugog svjetskog rata bila brojna, snažna i duboko ukorijenjena u društveni i gospodarski život Hrvatske.
„Godine 1944. i 1945. ta je zajednica doživjela strašne demografske gubitke“, istaknuo je Beus Richembergh, podsjetivši da je oko 100 tisuća Nijemaca u jesen 1944. godine evakuirano prema Njemačkoj i Austriji, ponajprije zbog straha potaknutog ratnom propagandom i vijestima o zločinima Crvene armije u istočnoj Europi.
Oni koji su ostali - kažnjeni bez krivnje
Unatoč masovnim evakuacijama, na području današnje Hrvatske ostalo je još 40 do 50 tisuća Nijemaca – civila koji nisu željeli otići, nisu imali kamo otići ili se jednostavno nisu osjećali krivima.
„To nisu bili ljudi u uniformama. To su bili susjedi, radnici, seljaci, žene, djeca i starci“, naglasio je predavač.
No, u studenom 1944. godine donesena je odluka Predsjedništva AVNOJ-a kojom su njemački građani proglašeni građanima drugog reda, tretirani kao državljani Trećeg Reicha, a ne vlastite države. Time je otvoren put masovnim protjerivanjima i oduzimanju imovine.
Logori, glad i bolesti: sustavmo uništavanje
U svibnju 1945. započela su masovna prikupljanja njemačkog stanovništva, njihovo slanje željeznicom prema Austriji i Njemačkoj, no mnogi su transporti vraćeni zbog nemogućnosti prihvata. Sabirni punktovi tada su, doslovno preko noći, pretvoreni u koncentracijske logore.
Logori u Valpovu, Krndiji kod Đakova, Baranji, Josipovcu i Tenji postali su mjesta gladi, bolesti i smrti. U iznimno lošim higijenskim uvjetima, bez hrane i osnovne skrbi, zavladala je epidemija tifusa, a smrtnost je premašivala 20 posto.
Tisuće umrlih pokapane su u masovne, često neobilježene grobnice.
Tišina, asimilacija i zaborav
Preživjeli su, po izlasku iz logora, ostali bez domova i imovine. Lutali su od rodbine do prijatelja, selili se, tražili posao i pokušavali preživjeti. Mnogi su mijenjali prezimena, prestajali govoriti njemački jezik i skrivali svoj identitet.
„Asimilacija je bila agresivna i dugotrajna“, istaknuo je Beus Richembergh, podsjetivši da je od 190 tisuća Nijemaca u NDH 1948. godine ostalo tek oko 10 tisuća koji su se usudili tako deklarirati. Danas ih je u Hrvatskoj nešto više od tri tisuće.
Mala, ali živa zajednica
Unatoč svemu, njemačka i austrijska zajednica u Hrvatskoj danas djeluje kroz udruge u Osijeku, Zagrebu, Vukovaru i Siraču, nastojeći očuvati i revitalizirati svoj identitet kroz novine, simpozije, kazališne susrete i zborove.
Događaju je, u ime Grada Vukovara, nazočio i pročelnik Upravnog odjela za društvene djelatnosti Josip Paloš, čime je poslana poruka važnosti kulture sjećanja i suočavanja s teškim dijelovima povijesti.