Od beogradskih dnevnika koji su širili laži o „pokolju srpske djece“ do njemačkih i britanskih novina koje su kasno shvatile razmjere tragedije, Vukovar je bio ogledalo moći i nemoći medija u Domovinskom ratu 1991. godine.
Mediji pod kontrolom režima
U ljeto i jesen 1991. godine srpski su državni mediji postali najmoćnije propagandno oružje režima Slobodana Miloševića. Pod izravnim utjecajem politike radili su Radiotelevizija Beograd, Tanjug, Televizija Novi Sad te dnevni listovi Politika, Politika ekspres, Večernje novosti i Dnevnik. Njihova je zadaća bila jednostavna, ali smrtonosno učinkovita, stvoriti atmosferu ugroženosti i mržnje, prikazati Srbe kao žrtve, a Hrvate kao nasljednike ustaške ideologije. U tom su duhu proizvodili svakodnevne vijesti i komentare, često bez ikakvih provjerenih izvora.
„U ratu protiv Hrvatske, mediji su postali topništvo režima“, zapisao je kasnije srpski novinar i disident Slavko Ćuruvija, koji je zbog kritike Miloševićeva sustava ubijen 1999. godine.
Laži koje su ubijale
Jedna od najpoznatijih i najpogubnijih dezinformacija koju su plasirali beogradski mediji tijekom srpske agresije na Vukovar bila je lažna priča o „41 zaklanom srpskom djetetu“ u Borovu naselju. Taj je propagandni uradak postao simbol ratnohuškačke mašinerije i imao je golem utjecaj na mobilizaciju srpskih dobrovoljaca i daljnju radikalizaciju javnosti. Sve je počelo gostovanjem mladog fotoreportera Gorana Mikića u Dnevniku 2 Radiotelevizije Beograd, koji je tvrdio da je „osobno svjedočio“ pokolju nad srpskom djecom u Vukovaru. Njegova potresna, ali potpuno izmišljena ispovijest emitirana je upravo 20. studenoga 1991. godine, istoga dana kada se u stvarnosti odvijao pokolj 264 hrvatska zarobljenika i civila iz vukovarske bolnice na Ovčari. Već sljedećeg jutra, Večernje novosti objavile su naslovnicu s ogromnim natpisom:
„Pokolj prije predaje - sjekli grkljane djeci između pet i sedam godina i bacali ih u podrum!“ U članku se, pozivajući na Mikićevo „svjedočanstvo“, tvrdilo da su pripadnici Hrvatske vojske „rezali grkljane djeci između pet i sedam godina i bacali ih u podrum“. Takvi tekstovi, popraćeni senzacionalističkim opisima i „svjedočanstvima“ nepostojećih očevidaca, danima su punili stranice beogradskih novina i emitirali se u informativnim emisijama, uz pozive na „osvetu za nevinu srpsku djecu“. Iako niti jedan dokaz o takvom zločinu nije postojao, priča se širila brzinom munje.
Mediji su se natjecali u izmišljanju novih „detalja“, od opisivanja dječjih tijela do redakcijskih komentara o „neljudskosti Hrvata“.
Laž pobijedila istinu
Tek kada su stručnjaci za sudsku medicinu iz Beograda izašli na teren i utvrdili da takva tijela ne postoje, Mikić je bio prisiljen povući svoje navode. No, šteta je već bila učinjena. Kada je vijest službeno demantirana u Dnevniku 2 RTB-a, uz kratku ispriku voditelja, istoga dana emitiran je novi prilog o „dobrovoljcima koji odlaze braniti srpsku djecu“. Politika, koja je dotad objavljivala goleme naslove o „poklanoj djeci“, objavila je ispravak na dnu treće stranice, u tri reda teksta, gotovo neprimjetno. Ali, kao i u svakom propagandnom ratu, laž je već bila pobijedila istinu.
Priča o „zaklanoj djeci“ potaknula je val mržnje i mobilizaciju tisuća Srba, dok je međunarodna javnost bila zbunjena. Vijest su, bez provjere, prenijeli britanski ITN, talijanska ANSA, Reuters i brojni drugi svjetski mediji, da bi je tek kasnije, nakon službenog demantija, povukli. No, ispravak je došao prekasno. U svijesti mnogih gledatelja i čitatelja, Vukovar je već bio okrivljen, a stvarni zločin, onaj na Ovčari, ugledao je svjetlo dan, godinama kasnije. Beogradski su mediji zatim nastavili širiti priče o „ogrlicama od dječjih prstića“, „radnim logorima za Srbe“, „zabranama ćirilice“ i „genocidu nad srpskim narodom“. Cilj je bio jasan, dehumanizirati Hrvate i stvoriti opravdanje za vojnu agresiju. Prema istraživanju Institut za medije i tranziciju u Beogradu iz 2002., u razdoblju od 1991. do 1992. godine više od 80 posto sadržaja informativnih emisija u Srbiji bilo je propagandnog karaktera.
„Neizlječivi narkomani“
Tijekom rata u Hrvatskoj, televizijski prilozi RTB-a sve su češće i eksplicitnije prikazivali scene razaranja Vukovara, poginule civile i branitelje. Svi ubijeni predstavljani su kao lokalni Srbi, dok su Hrvati prikazivani kao ustaše čiji je krajnji cilj istrebljenje srpskog naroda. Takvi izvještaji, često izmanipulirani ili lažno inscenirani, pojačavali su atmosferu straha i mržnje među gledateljima.
Kako bi dodatno utjecala na percepciju javnosti, Radiotelevizija Beograd uvela je „Dnevnikov dodatak“, emisiju koja se emitirala odmah nakon Dnevnika 2. U njoj su plasirani brutalni izvještaji s vukovarskog ratišta, često prikazani senzacionalistički i nerijetko bez provjerenih činjenica.
„Ustaško vrhovništvo je u svoj pakleni plan uništenja srpskog naroda, osim Šiptara s Kosova i Metohije i iz Makedonije, uključilo i narkotike. Budući bojovnici se na poligonima za obuku drogiraju tako da na front dolaze kao neizlječivi narkomani. Oni u svojim borbenim kompletima, ovisno od afiniteta, nose heroin, morfij, LSD i kombiniraju ih s alkoholnim pićima. Protiv tako drogiranih i praktično neuračunljivih, vrlo je teško ratovati. Osvajana je kuća po kuća, a u tom paklu ustaše su minirale čak i ljudske leševe i uginule životinje” - navodi se u televizijskom prilogu emitiranom na RTB-u 1991. godine.
„Pripremaju ‘radne logore’“
Početkom studenoga 1991. srpski tiskani mediji dodatno su eskalirali propagandu. „Večernje novosti“ objavile su jezive priče o „klanju srpske djece po slavonskim selima“, „ogrlicama od dječjih prstića“, „zlatnim zubima izvađenim civilima“ te navodnim „genocidnim planovima ustaša“. Tekstovi su ilustrirani fotografijama leševa, razorenih kuća i građana u podrumima. Članci su istovremeno evocirali zločine iz Drugoga svjetskog rata, a Hrvate prikazivali kao pripadnike vojske koja planira osnivanje „radnih logora“ za Srbe. Naslovi su dodatno senzacionalizirani: „Užas kao ’41.“ s nadnaslovom „Hrvatska soldateska krenula na potpuno uklanjanje srpskog naroda i slamanje JNA u zapadnoj Slavoniji“, čime se dodatno pojačavala percepcija prijetnje i opravdavala mobilizacija srpskih snaga. Ovi primjeri jasno pokazuju kako su mediji korišteni kao oružje, plasirajući laži i senzacionalističke priče kako bi oblikovali javno mnijenje i povećali motivaciju za rat.
Šutnja i konfuzija u svjetskim redakcijama
Dok je srpska propagandna mašinerija djelovala sinkronizirano, svijet je bio zbunjen. Informacije su stizale sporo, često proturječne, jer je pristup Hrvatskoj bio ograničen, a stranim novinarima ulazak u opkoljeni Vukovar bio je težak, gotovo nemoguć. U ranim fazama sukoba, mnogi su zapadni mediji nekritički prenosili izjave iz Beograda, vjerujući da je riječ o „unutarnjem sukobu“. Tek kasnije, kada su se pojavile prve snimke i svjedočanstva iz razorenog grada, percepcija se počela mijenjati, ali presporo. Njemački tiskani mediji uglavnom su u vrijeme obrane Vukovara prenosili vijesti iz novinskih agencija, s ograničenim mogućnostima za vlastito izvještavanje s bojišta. Nakon okupacije grada, Jugoslavenska narodna armija organizirala je obilazak Vukovara za strane novinare kako bi prikazala verziju događaja koja je odgovarala agresorskoj propagandi. Među posjetiteljima bio je dopisnik njemačkog lista „Kölner Stadt - Anzeiger“, koji je u svom članku opisao razorne posljedice borbi, ruševine, uništene objekte i leševe. U izvještaju je također istaknuo propagandni kontekst posjeta, gdje je JNA nastojala prikazati svoje vojne akcije kao „oslobađanje“ grada od ustaša. Dopisnik članka zaključuje:
„Osam tisuća vojnika i četnika tako je temeljito oslobodilo Vukovar da se od Dunava do srijemske ravnice proteže samo apokaliptički pejzaž ruševina u kojima više nema života.“.
„Svijet se, kao nekada na Bejrut, navikao i na Vukovar“
Münchenski „Süddeutsche Zeitung“ 5. studenoga 1991. prenosi izjavu tadašnjeg zapovjednika obrane Vukovara, Mile Dedakovića Jastreba, koji ističe da je grad u „krajnje teškoj situaciji“ i da se nalazi pred predajom. List prenosi i podatke iz Tanjuga, prema kojima je JNA već zauzela polovicu grada. Dan nakon pada, 19. studenoga 1991., dnevnik objavljuje članak „Jad ljudi iz podruma“, navodeći kako su televizijski ratni izvjestitelji širom svijeta prenosili krvoproliće iz Vukovara u domove gledatelja, ali reakcija javnosti bila je gotovo neprimjetna. Autor napominje:
„Krik zgražanja je izostao. Svijet se, kao nekada na Bejrut, navikao i na Vukovar.“ Ovaj izvještaj pokazuje koliko je međunarodna javnost bila distancirana i zbunjena, dok agresorska propaganda nastavlja oblikovati percepciju sukoba.
„Hrvati nude kapitulaciju“
Dan prije pada Vukovara, „Frankfurter Allgemeine Zeitung“ piše članak pod naslovom: „Hrvati u Vukovaru nude kapitulaciju, Beograd zahtijeva: odmah i bezuvjetno.“ Članak detaljno opisuje prijedlog hrvatske Vlade za predaju grada, uz jamstvo sigurnosti civilima i zahtjev za uspostavu tampon zone kako bi se spriječila daljnja stradanja. Prethodno je Tanjug objavio da JNA odbija pregovore i traži „trenutačnu i bezuvjetnu“ predaju. Dan nakon pada, 19. studenoga, FAZ donosi članak „Nakon pada“, navodeći da je prioritet spasiti sve preživjele Hrvate, jer su oni koji padnu u ruke agresora izloženi mučenju i smrti. List također upozorava na planove za naseljavanje Srba u okupiranim područjima, dok hrvatsko stanovništvo biva prognano, ubijeno ili prisiljeno na bijeg.
„Čak su i djeca osijedila“
Tri dana nakon sloma obrane Vukovara, njemački „Die Welt“ objavljuje reportažu pod naslovom „Vukovar - čak i djeca su osijedjela“, temeljenoj na svjedočanstvima očevidaca. Dva preživjela branitelja, Hrvat i Nijemac koji se borio na hrvatskoj strani, opisali su napade srpskih paravojnih postrojbi na kolone prognanika, ističući stradanja civila. U razgovoru s novinarom naglasili su da hrvatsko vodstvo nije osiguralo dovoljnu vojnu pomoć, zbog čega je Vukovar žrtvovan u političke svrhe.
Konfuzija na naslovnicama
Hrvatska se u jeku opsade grada trudila da istina o razaranju i stradanjima stigne do svijeta, no put do međunarodne javnosti bio je izuzetno otežan. Agresorska vojska činila je sve kako bi spriječila dolazak stranih novinara na mjesta zločina. Paralelno, srpska propaganda snažno je oblikovala percepciju sukoba, prikazujući Hrvate kao ustaše i agresore, dok su srpske žrtve senzacionalizirane i često izmišljene. Takva manipulacija informacijama dovela je do zbunjenosti svjetske javnosti. Osim susjednih zemalja, malo tko je mogao jasno razumjeti što se događa u Vukovaru. Na udarnim terminima televizijskih informativnih emisija i u tiskanim medijima redali su se naslovi poput: „Zajednička jugoslavenska vojska pokušava uspostaviti primirje među Hrvatima i Srbima“, „Hrvati pale kuće susjedima srpske nacionalnosti“, „Srbi iz Hrvatske žele svoju državu“ ili „Hrvatska želi van iz Jugoslavije“. Svaka zemlja prenosila je informacije prema vlastitim političkim stajalištima, često zanemarujući stvarne događaje.
Britanski i BBC izvještaji
U Velikoj Britaniji, ugledni „The Guardian“ 22. listopada 1991. objavio je članak pod naslovom „Vukovarski vukovi i poigravanje srpskim vojnicima“. Novinar je tvrdio da grad brane paravojne formacije, nacionalistički odredi i crnokošuljaši, a izvor informacija bio je Beograd. Tekst je imao jasan cilj kompromitirati hrvatsku obranu i vojsku. U studenom iste godine BBC je izvještavao o alarmantnom stanju u Vukovaru. Navodeći kako srpske jedinice nabavljaju svakim danom sve više oružja iako tvrde da se nadaju prekidu vatre, čime sugeriraju prave srpske namjere. Također, navodi se kako je hrvatskim braniteljima ponuđeno primirje ako se predaju, ali da Hrvati to ne žele jer se boje kakav bi masakr JNA i srpska paravojska mogle počiniti nakon predaje.
Australija i francuski mediji
U Australiji, državna televizija ABC izvještavala je o razaranjima u Vukovaru, naglašavajući antiratni prosvjed Hrvata u Sydneyu kao znak međunarodne solidarnosti i protivljenja agresiji. Francuska televizija TF1 i Radio France International posebno su se bavili ulogom UNPROFOR-a. Novinari su postavljali pitanja o učinkovitosti mirovnih snaga i isticali potrebu preventivne intervencije, upozoravajući da sukob u Hrvatskoj prijeti širenjem na Bosnu i Hercegovinu.
„Svi su složni da se mora suzbiti vojna moć Beograda jer će se sukob nastaviti u Hrvatskoj i vjerojatno proširiti dalje u BiH”, izvještavao je Radio France International.
Američki pogled
Na kraju 1991. godine, američki Washington Post objavio je reportažu Patricka Glyna, koji je opisao put do Osijeka i dojmove o Hrvatskoj. Glyn je istaknuo da mnogi Amerikanci imaju pogrešnu sliku sukoba, percipirajući ga kao krvavi obračun zaostalih plemena u mračnom kutku Europe.
„Hrvatska je, u mjeri u kojoj većina Amerikanaca to ne može ni zamisliti, tolerantno i kultivirano europsko društvo. Zagreb mi se čini civiliziranijim od etnički podijeljenog Chicaga u kojem sam odrastao. Ono što ostavlja najjači dojam je nedostatak ogorčenosti ratom. Ovdje nema desetine one žestine koja je, primjerice, obuzela Ameriku u vrijeme zaljevske epizode. Moglo bi se reći da samo prevladava tuga…“
Propaganda nasuprot istini
Dok su svjetski novinari pokušavali doći do činjenica, srpski mediji nastavili su stvarati mitove. Televizijski prilozi prikazivali su ulazak JNA u „oslobođeni grad“ uz poruke o „pobjedi nad ustašama“. U isto vrijeme, desetci tisuća branitelja i civila prolazili su kroz logore u Srbiji, a više od 2.700 ljudi bilo je ubijeno ili nestalo. Samo nekoliko dana nakon pada grada, Die Welt je objavio naslov koji je sažeo moralnu dilemu zapada: „Vukovar - grad koji je Europa pustila da umre“.