Vlatko Štampar u Vukovar dolazi s „Boljom polovicom“, showom koji je godinama nasmijavao publiku diljem Hrvatske i regije. Uoči nastupa za Hrvatski radio Vukovar govorio je o tome kako nastaje dobra fora, zašto ista šala ne funkcionira jednako u svakom gradu, gdje završava humor, a počinje nečija povrijeđenost te zašto je neke materijale ipak najteže pustiti.
Postoje trenuci kada čovjek shvati da je vrijeme za rastanak. Ponekad je riječ o poslu, ponekad o vezi, ponekad o starim cipelama koje su odavno odradile svoje. A ponekad, čini se, dođe red i na dobru foru.
Nakon više od 200 izvedbi, Vlatko Štampar oprašta se od svoje „Bolje polovice“. Njegov četvrti cjelovečernji stand-up show stigao je do završnice oproštajne turneje, a jedna od posljednjih prilika za pogledati ga uživo bit će 8. listopada u 20 sati u dvorani Hrvatskog doma Vukovar.
Upravo je Štampar bio gost jutarnjeg showa „Tko rano rani?“ kod Mire i Robija, a razgovor je, očekivano, počeo od predstave. No vrlo brzo postalo je jasno da priča o „Boljoj polovici“ nije samo priča o jednom stand-up showu. To je priča o godinama rada, publici, pokušajima, promašajima, improvizaciji i onom neuhvatljivom trenutku kada se nekoliko nepovezanih misli odjednom spoji u dobru foru.
Ne nastaje preko noći
Štampar ne vjeruje da postoji jednostavan recept prema kojemu se može proizvesti smijeh. Neke ideje nastaju brzo, druge čekaju godinama. Ponekad će, kaže, spojiti natuknicu koju je zapisao prije četiri godine s nekom drugom koju je zapisao prije dva tjedna. Tek tada dvije naizgled nepovezane stvari postanu jedna cjelina.
- Za neke stvari, zbog iskustva, već imam intuiciju da bi moglo biti dobro, ali nema pravila. Uvijek me iznenadi koja stvar prođe - objašnjava. A onda slijedi ono najvažnije, publika. Jer dobra ideja na papiru još uvijek nije dobra stand-up fora. Ona to mora dokazati pred ljudima. Štampar zato nove materijale testira, promatra reakcije i mijenja ih. Neke fore zamišljene kao kratke usputne dosjetke narastu u nekoliko minuta materijala. Druge, za koje je bio uvjeren da će funkcionirati, ne dožive priželjkivane reakcije publike.
- Treba napisati stvari koje bi mogle biti smiješne, a ništa bez publike. I onda krenuti isprobavati. Ako osam puta ne prođe ista fora, onda je vjerojatno problem u meni, a ne u ljudima - kaže.
U tome možda i jest jedan od najzanimljivijih dijelova njegova posla. Komičar ne može unaprijed znati što će nasmijati ljude. Može napisati, doraditi, uvježbati i pretpostaviti, ali konačnu presudu ipak donosi dvorana. A dvorana, kao i ljudi u njoj, nikada nije ista.
Ista fora nije ista u Čakovcu, Zagrebu, Splitu ili Vukovaru
Stand-up komičar, objašnjava Štampar, mora naučiti „čitati sobu“. Publika u jednom gradu nije nužno ista kao publika u drugome, a ni ljudi koji sjede u istoj dvorani neće na svaku šalu reagirati jednako.
U Čakovcu može posegnuti za lokalnim iskustvima i međimurskim referencama jer ondje nastupa pred ljudima među kojima je odrastao. Zagreb mu je također poznat teren. No kada dođe u Split, neke stvari treba prilagoditi, zamijeniti ili jednostavno izbaciti.
Slično je i kada nastupa izvan Hrvatske. Hrvatska, Srbija, Slovenija i Bosna i Hercegovina dijele dovoljno zajedničkog da mnoge teme prolaze gotovo svugdje, ali postoje i razlike koje komičar mora prepoznati. Jedna je tema, međutim, gotovo univerzalna. Muško-ženski odnosi.
- Najbolje prolaze muško-ženski odnosi, normalno. To svi kužimo. Svi imamo problema s istim stvarima, više-manje - kaže Štampar.
I upravo je u tome snaga stand-upa koji proizlazi iz svakodnevice. Nije potrebno izmisliti egzotičan svijet da bi se publika nasmijala. Dovoljno je pogledati ono što svi radimo, mislimo ili prešućujemo, samo iz malo drukčijeg kuta. Štampar pritom naglašava da komičar mora vjerovati u ono što govori.
- Publika je genijalna i pametna i ne možeš pričati neku stvar koja nije istinita. Zato se u njegovu humoru često pojavljuju vlastita iskustva, odnosi, svakodnevne situacije i stvari koje je doista proživio. Ali ni tu nema potpune otvorenosti. Postoji granica. Neke stvari mogu postati materijal. Neke ipak ostaju kod kuće, no ipak dosta se otvaram na pozornici, ali neke baš privatne stvari mislim da je OK da ostanu doma. Pozornica je pozornica - pojašnjava.
Kada šala promaši - svi su živi i ide se dalje
Stand-up je, između ostaloga, i igra s granicom. Komičar mora znati koliko može otići daleko, kada treba stati i koliko vremena treba publici da ga upozna. Štampar priznaje da danas postoji više osjetljivosti oko pojedinih tema, posebno među mlađim generacijama. No smatra da često treba samo malo vremena da se između komičara i publike izgradi povjerenje.
- Treba malo više vremena da se opusti publika. Da skuži da nitko nije tu zlonamjeran, samo se zezamo, samo je fora - objašnjava. Granica, međutim, ponekad dođe vrlo brzo i vrlo neočekivano.
Prisjetio se tako nastupa tijekom kojega se obratio jednoj gospođi u publici, a njezin je odgovor potpuno promijenio atmosferu u dvorani.
- Hajde, gospođo, nasmijte se! Izašli ste iz kuće, sami, bez muža, konačno, hajde, bar malo veselja! - našalio se u jednom trenutku. Odgovor je glasio: - Muž mi je umro prije tri tjedna. I tu više nema teorije o stand-upu. Nema pravila, nema pripreme, nema savršenog tajminga. Ostaje samo nekoliko vrlo dugih minuta u kojima komičar pokušava ponovno pronaći put do publike.
- I onda treba 15 minuta da se vratimo natrag na atmosferu, koja je nula - prisjetio se Štampar. No upravo takve situacije, kaže, čovjeka nauče poslu.
- Svi smo živi. Idemo na sljedeću foru. Jer nije svaka fora za svakoga - objasnio je. I to je možda jedna od najvažnijih lekcija stand-upa. Isti materijal mogu slušati tinejdžer i gospođa od 65 godina, ali ga neće nužno doživjeti na isti način. Nekome će jedna fora biti najbolja u večeri, drugome potpuno nevažna. Zato ni smijeh nije uvijek jednostavna matematička kategorija.
Nakon „Bolje polovice“ vrijeme je za nešto novo
„Bolja polovica“ odigrana je više od 200 puta. Toliko puta da je, kaže Štampar, došlo vrijeme da se materijal polako spremi u mirovinu. To nije uvijek jednostavno. U jednom trenutku odlučio je prestati izvoditi show i pustiti ga da ode svojim putem. Nakon otprilike pola godine ponovno ga je počeo izvoditi i dogodilo se nešto pomalo ironično. Odjednom su mu vlastite stare fore ponovno bile odlične.
Ipak, razvoj komičara traži nove teme, nove ideje i novi materijal. Zato se i „Bolja polovica“ mora oprostiti od publike. A što dolazi poslije? Štampar ne želi ništa forsirati. Kaže da trenutačno osjeća svojevrsnu „krizu polu-srednjih godina“, pa bi i ona mogla postati materijal za novi show. No ne postoji čvrst plan. Ideje će, kaže, doći same.
- Naučio sam kroz godine da iskrenost najbolje prolazi. Kada govoriš ono što doista misliš, nema potrebe pamtiti što si izmislio, što si preuveličao i gdje si ostavio vlastitu istinu, a publika to osjeti, kaže Štampar.
Zato će se i oproštaj od „Bolje polovice“ u Vukovaru temeljiti na onome što je ovu predstavu i održalo toliko dugo na pozornicama. Vlatko Štampar kaže da mu je vukovarska publika uvijek bila posebno draga te izražava nadu da će i na ovoj posljednjoj vukovarskoj večeri biti dovoljno mjesta za još jedan zajednički smijeh. Jer „Bolja polovica“ u Vukovaru ima svoj posljednji susret s publikom. A Štampar već najavljuje da se neće oprostiti od Vukovara, samo će sljedeći put doći s nekim novim materijalom. Do tada ostaje stari show, više od 200 izvedbi i jedna pomalo neobična životna činjenica, ponekad i dobra fora, nakon svega što je prošla, jednostavno mora u mirovinu.
A kako bi rekao sam Štampar - za „Bolju polovicu“ sada je „zadnji voz”.
SNIMKU gostovanja Vlatka Štampara u jutarnjem showu "Tko rano rani?" poslušajte u playeru ispod članka.