Publiku u Vukovaru u petak na Dunav Festu od 21 sat očekuje koncert Zabranjenog pušenja, benda koji već desetljećima zauzima posebno mjesto na regionalnoj glazbenoj sceni. Uoči nastupa, frontmen benda Sejo Sexon govori o povezanosti s gradovima poput Vukovara, prisjeća se trenutka kada je prvi put izveo danas kultnu pjesmu „Fildžan viška“, otkriva kako je nastao projekt „Neuštekani“ te objašnjava zašto su priče običnih ljudi i dalje temelj njegovog autorskog rada.
Koncert u Vukovaru, najavljuje, bit će oslonjen na dobro poznati repertoar koji publika već godinama nosi sa sobom.
- Bit će to stari dobri, provjereni hitovi. Bit će i malo nove glazbe, ali svirat ćemo pjesme koje ljudi znaju. Naš koncert je spoj mladosti i iskustva kao Željo '72., kaže Sejo, dodajući kako takav koncept voli nazivati „porodičnim paketom - koncertom na kojem zajedno mogu uživati i pjevati različite generacije.
Za njega pritom ne postoje velike i male pozornice, baš kao što ne postoje ni veliki i mali gradovi.
- Ima samo velikih i malih bendova, svaki nastup zahtijeva isti pristup, bez obzira na mjesto održavanja. Treba ostaviti srce na terenu i dati sve od sebe. U rock'n'rollu nema velikih i malih mjesta. Sve je to tvoja publika na kraju, govori Sejo.
GRADOVI SLIČNE SUDBINE POSEBNO RAZUMIJU NJIHOVE PJESME
Dolazak u Vukovar za Seju ima i dodatnu simboličku dimenziju. Kao čovjek koji dolazi iz Sarajeva, grada obilježenog ratnim stradanjima, kaže da u sredinama koje su prošle slična iskustva njihove pjesme često nailaze na dublje razumijevanje.
Prema njegovim riječima, gradovi poput Vukovara prepoznaju emocije i priče utkane u glazbu Zabranjenog pušenja jer su i sami prolazili kroz slične životne okolnosti.
- Lijepo nam je svirati u takvim mjestima, mjestima koja su imala sličnu priču, koja su multietnička i koja poznaju sva iskušenja koja takav život nosi, objašnjava.
Dodaje kako su upravo takve sredine nerijetko bile inspiracija za mnoge pjesme koje je bend stvarao tijekom godina. Posebno mjesto među tim gradovima zauzima Osijek, gdje je 1995. godine prvi put javno izvedena pjesma „Fildžan viška“, danas jedna od najprepoznatljivijih pjesama benda.
Prisjećajući se tog događaja, Sejo kaže kako je sve nastalo potpuno spontano tijekom nastupa Nadrealista. Zbog tehničkog problema u programu zamolili su ga da izađe na pozornicu i improvizira nekoliko minuta.
- Izašao sam i otpjevao ‘Fildžan viška’, praktički grlom u jagode, tek nakon nastupa shvatio sam koliko je pjesma snažno odjeknula među osječkom publikom. Kada sam završio, postalo mi je jasno koliko je Osijek tu pjesmu razumio. To je bio grad koji je imao sličnu sudbinu i koji je tu priču osjetio puno dublje nego neki drugi gradovi, kaže Sejo.
ISPRAVLJANJE NEPRAVDE PREMA ZABORAVLJENIM PJESMAMA
Posljednjih godina Zabranjeno pušenje publici se predstavilo i kroz projekt „Neuštekani“, u kojem pjesme izvode u intimnijem, akustičnom obliku.
Ideja za projekt nastala je sasvim neočekivano, tijekom jednog večernjeg boravka u sarajevskom kafiću. Sexon se prisjeća kako je u gotovo praznom lokalu čuo pjesme Zabranjenog pušenja koje ni sam dugo nije slušao. Kada je vlasnika upitao odakle mu te snimke, dobio je odgovor koji ga je potaknuo na razmišljanje.
-To su pjesme koje vi nikad ne svirate. Snimio sam ih za svoju dušu, rekao mu je ugostitelj. Tada sam shvatio da su mnoge pjesme tijekom godina ostale u sjeni poznatih hitova. Neke nikada nisu dobile priliku zaživjeti na koncertima, nisu snimljeni spotovi, a polako su tonule u zaborav. Odlučio sam tu nepravdu ispraviti, kaže.
Publika je takav koncept, dodaje, odlično prihvatila. Akustične izvedbe omogućuju slušateljima da pjesme čuju u njihovom izvornom obliku, onako kako su nastajale prije studijskih snimanja i velikih produkcija.
- To je kao da pjesmu vraćate na njen sam početak. Kao da gledate njene prve korake. To su zapravo pelene svake pjesme, slikovito opisuje.
Najavljuje i nastavak projekta. Zabranjeno pušenje tijekom karijere napisalo je oko 200 pjesama, dok se na koncertnim set-listama redovito nalazi tek manji dio tog opusa.
Ima još mnogo nepravdi koje treba ispraviti. Ima puno tih ‘ružnih pačića’ koje treba vratiti u život, poručuje.
VELIKI BEND ZA MALOG ČOVJEKA
Od samih početaka Novog primitivizma pa do danas, Zabranjeno pušenje ostalo je prepoznatljivo po pričama običnih ljudi. Sexon smatra da se temeljna inspiracija benda nije promijenila.
Odrastanje u društvu koje je, kako kaže, bilo izgrađeno na ideji jednakosti ostavilo je snažan trag na njegovo poimanje svijeta i glazbe.
- Mi smo odrasli u zemlji malog čovjeka, upravo zato i danas bend sebe vidi kao „veliki bend za malog čovjeka“. Upravo obični ljudi, sa svojim svakodnevnim pobjedama, porazima, srećama i tugama, najzanimljiviji su junaci pjesama. Veliki ljudi su uglavnom svi isti. Mali ljudi su svaki posebni na svoj način, smatra.
Zbog toga ne čudi što mnogi stihovi Zabranjenog pušenja i danas zvuče iznenađujuće aktualno. Sexon pritom podsjeća na poznatu misao Đorđa Balaševića da je „princip isti, sve su ostalo nijanse“.
Iako su se vremena promijenila, uvjeren je da su mnogi društveni problemi ostali isti. Politika i dalje snažno utječe na svakodnevni život, društva se često vraćaju prošlosti, a brojni ljudi i dalje odlaze u potrazi za boljim životom.
Govoreći o ulozi umjetnosti danas, smatra da nije samo rock izgubio nekadašnji društveni utjecaj.
- Mislim da nije samo rock izgubio utjecaj, nego umjetnost općenito. Zabava je postala važnija od poruke, dok umjetnici imaju sve manje prostora za kritičko promišljanje društva, kaže i dodaje kako unatoč tome, inspiraciju i dalje pronalazi na istom mjestu - među ljudima.
- Ne smijete živjeti pod staklenim zvonom. Umjetnik mora biti među ljudima, slušati njihove priče, upoznavati nove krajeve, običaje i iskustva. Tu nastaju pjesme, ističe.
Uoči koncerta u Vukovaru šalje poruku koja nadilazi glazbu i pozornicu.
- Ne dajte da vas dijele. Ne dajte da vam usađuju sjeme nepovjerenja i ksenofobije, poručuje i poziva ljude da jedni druge promatraju prvenstveno kao ljude, a ne kroz nacionalne, političke ili bilo koje druge podjele. Ne dozvolite da budemo mali kako bi oni uvijek ostali veliki, zaključuje Sejo Sexon.