Rušenje posljednje 22 neobnovljene vile otvorilo je novo poglavlje u povijesti Bata-villea. Na njihovu mjestu država planira graditi nove stambene zgrade, uz očuvanje prepoznatljivog arhitektonskog izgleda naselja koje je nastalo između 1931. i 1938. godine
U Borovu naselju danas je teško pronaći mjesto na kojem se prošlost i sadašnjost tako jasno susreću kao među Batinim vilama. Neke od njih još uvijek izgledaju gotovo onako kako su izgledale prije više od osam desetljeća. Druge su obnovljene, s novim pročeljima i suvremenim detaljima, ali i dalje čuvaju osnovni oblik nekadašnjeg radničkog naselja. A 22 posljednje neobnovljene kuće više nisu dio budućnosti tog prostora. Njihovo uklanjanje počelo je u travnju ove godine. Riječ je o objektima koji su preostali od ukupno 122 vile izgrađene za potrebe radnika tvornice koju je u Borovu osnovao češki industrijalac Tomaš Bata. Država nakon uklanjanja planira na njihovim mjestima graditi nove stambene jedinice, ali uz poštovanje arhitektonskih obilježja povijesnog naselja. Tako se pred bagerima ne nalazi samo nekoliko starih kuća. Nestaju posljednji fizički ostaci jednog dijela prvotnog stambenog fonda koji je nastao zajedno s tvornicom i koji je tijekom 20. stoljeća sudjelovao u stvaranju jednog „novog” grada - industrijskog Borova.
Sve je počelo tvornicom
Priča o Batinim vilama zapravo nije počela kućama. Počela je tvornicom. Tomaš Bata, češki industrijalac i vlasnik međunarodno poznate obućarske kompanije, 7. lipnja 1931. godine osnovao je tvornicu na periferiji Vukovara. Tvornica je u početku proizvodila obuću, a već je nekoliko godina poslije proširila proizvodnju i na gumeno-tehničku robu. Izbor Vukovara nije bio slučajan. Grad je imao važan položaj na Dunavu, prometne veze i prostor za razvoj velike industrijske proizvodnje. No, jednom kada je proizvodnja krenula, pojavila se drugačija vrsta problema - kako osigurati dovoljno radnika i kako ih zadržati? Odgovor je Bata tražio u modelu koji je već primjenjivao u drugim sredinama u kojima je razvijao svoju industriju. Nije bilo dovoljno samo izgraditi tvornicu. Trebalo je izgraditi i život oko nje. Tako je uz proizvodne pogone počelo nastajati planski organizirano naselje koje je dobilo ime Bata-ville. Današnje Borovo naselje izraslo je upravo iz tog industrijskog projekta. Borovo danas svoju povijest opisuje kao priču o razvoju koji nije obuhvatio samo proizvodnju. Uz tvornicu su se razvijali stambeni, društveni, obrazovni i sportski sadržaji, a dotad pretežito poljoprivredni kraj dobivao je obilježja modernog industrijskog središta. Drugim riječima, tvornica nije samo zapošljavala ljude. Ona je počela mijenjati prostor u kojem su ti ljudi živjeli.
Grad unutar grada
Bata-ville nije zamišljen kao obična skupina radničkih kuća. Prema stručnim izvorima o povijesti i urbanizmu naselja, kompleks je nastajao između 1931. i 1938. godine prema modelu koji je Bata već razvio u Zlinu, tadašnjem industrijskom središtu u Moravskoj i sjedištu njegova poslovnog sustava. Urbanistički plan i projekti građevina povezani su s trojicom čeških arhitekata Františekom Lydiejem Gahurom, Vladimirom Karfíkom i Antonínom Vítkom. Bata-ville se u stručnoj literaturi navode kao vrijedan primjer planskog industrijskog naselja i moderne urbanizacije, a upravo je poveznica sa Zlinom važna za razumijevanje Borova naselja. Naime, Bata nije gradio samo izoliranu tvornicu na periferiji Vukovara. Preslikao je mnogo širi koncept od tvornice, stanovanja, prometa, javnih sadržaja do svakodnevnih života tamošnjih radnika koji su trebali funkcionirati kao međusobno povezani sustav. Borovo naselje je tako postalo svojevrsni satelitski industrijski grad uz Vukovar. U prostornom smislu, Bata-ville bio je zamišljen kao plansko naselje s jasnim odnosom između stambenih objekata, prometnica, zelenih površina i industrijskog kompleksa. Stručna literatura kompleks opisuje kao jedan od najznačajnijih primjera rane moderne arhitekture u Vukovaru. I upravo je ta planska logika ono što se i danas može prepoznati kada se prođe ulicama Borova naselja.
Kuće nisu bile slučajne
Batine vile nisu bile identične samo zato što je gradnja bila serijska. Cijelo je naselje bilo projektirano prema određenim pravilima. Izvorno su izgrađene 122 stambene kuće, a građene su u različitim tipovima. Uobičajeno se razlikuju jednodomke, dvodomke i četverodomke, pri čemu je važna bila i njihova pozicija unutar naselja. Kuće su bile povezane s vrtovima i zelenim površinama, a karakteristična arhitektura temeljila se na jednostavnosti, funkcionalnosti i ponavljanju elemenata. Prepoznatljiva opeka, ravne krovne plohe, pravilni volumeni i odnos kuće prema ulici stvarali su vizualno jedinstvo naselja. Nije se, dakle, gradilo samo mjesto za spavanje radnika nakon smjene. Cilj je bio stvoriti uređeno stambeno okruženje u kojem će radnik živjeti sa svojom obitelji. Uz kuće je nastajala i infrastruktura, a Batine vile dobivaju sadržaje koji su stanovnicima omogućavali da velik dio svakodnevnih potreba zadovolje unutar vlastitog naselja. U tome se i nalazi jedna od važnih posebnosti ovog prostora, industrija i stanovanje nisu bili dva odvojena svijeta. Oni su od početka zamišljeni kao jedna cjelina.
Od Bate do Borova
Tvornica je rasla, a s njom i naselje. Već u prvim godinama poslovanja uveden je tzv. kombinatski način proizvodnje, odnosno tvornica je proizvodila velik dio onoga što joj je bilo potrebno za vlastitu proizvodnju. Godine 1933. pokrenuta je i proizvodnja gumeno-tehničke robe. Borovo se tako postupno pretvaralo u mnogo više od tvornice obuće. Nastajala su nova radna mjesta, razvijala su se zanimanja, širila infrastruktura, a industrijsko središte privlačilo je stanovništvo. U godinama nakon Drugoga svjetskog rata razvoj se nastavio u novim političkim i gospodarskim okolnostima. Tvornica je 1945. nacionalizirana i osnovan je Kombinat gume i obuće Borovo. Pod različitim organizacijskim oblicima Borovo je nastavilo poslovati sve do Domovinskog rata, a od 1947. do kraja 1980-ih izraslo je u jedno od najvećih i gospodarski najmoćnijih poduzeća u proizvodnji i prodaji obuće i gume u ovom dijelu Europe. Industrijski rast mijenjao je i Vukovar. Borovo naselje više nije bilo samo Batin eksperiment s početka tridesetih. Postalo je jedan od ključnih dijelova grada.
Rat je ostavio trag i na kućama
Druga velika promjena stigla je početkom 1990-ih. Borovo naselje teško je stradalo tijekom Domovinskog rata, a Batine vile nisu bile iznimka. Ratna oštećenja zahvatila su brojne objekte, ostavljajući pitanje što učiniti s naseljem nakon završetka rata. Nakon rata i povratka života u Vukovar počela je obnova. Nisu sve kuće bile u jednakom stanju, a s vremenom se pokazalo da se većina može obnoviti. Prema podacima iz 2026. godine, od ukupno 122 izvorne vile 100 ih je izgrađeno ili obnovljeno, dok je za preostalih 22 procijenjeno da ih nije opravdano obnavljati. Upravo te kuće sada se uklanjaju. Obnova se odvijala kroz godine i u različitim fazama. Zato danas Batine vile nisu potpuno jednoličan prostor kakav su bile u vrijeme kada su izgrađene. Na pojedinim mjestima još se može jasno prepoznati izvorni izgled, dok su druge kuće prošle različite zahvate. Ali osnovna urbanistička matrica ostala je prepoznatljiva.
Zašto se 22 vile ipak ruše?
Pitanje koje se nameće jest zašto se u zaštićenom povijesnom naselju ruše upravo objekti koji su dio njegove baštine. Odgovor je u njihovom stanju i procjeni da ih nije opravdano obnavljati. No, njihovo uklanjanje ne znači da država odustaje od povijesnog karaktera Bata-villea. Upravo suprotno. Bata-ville je zaštićena kulturno-povijesna cjelina i upisan je u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Zaštićeno područje obuhvaća više od 652 tisuće četvornih metara. Zbog toga ni rušenje ni buduća gradnja nisu prepušteni slobodnom oblikovanju. Konzervatorska služba sudjeluje u nadzoru radova, a posebna se pozornost posvećuje očuvanju karaktera povijesnog naselja. Prema najavi Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, nove stambene zgrade trebale bi biti projektirane prema suvremenim standardima, ali uz očuvanje izvornog arhitektonskog izgleda razdoblja u kojemu su Batine vile prvotno nastajale. Drugim riječima, cilj nije napraviti potpuno novi kvart koji bi slučajno stajao na mjestu starih vila. Ideja je da novi objekti nastave priču prostora.
Stara cigla za novu priču
Jedan od zanimljivijih elemenata aktualnog projekta odnosi se na materijal koji će ostati iza rušenja. Prema informacijama Ministarstva, prilikom uklanjanja nastoji se sačuvati što više izvorne opeke kako bi se mogla iskoristiti u budućoj gradnji. Radovi se provode pod konzervatorskim nadzorom upravo zato što se ruši unutar zaštićene kulturno-povijesne cjeline. Tako će dio materijala iz kuća koje više nije moguće sačuvati nastaviti živjeti u novim objektima. To je možda i najzanimljivija simbolika cijelog projekta. Stara kuća nestaje, ali njezina opeka ne mora nestati s njom.
Bageri kao početak, a ne kraj
Uklanjanje 22 preostale vile povjereno je zagrebačkoj tvrtki JONING, odabranoj u postupku javne nabave. Ministarstvo je s izvođačem ugovorilo radove vrijedne 191.466,86 eura bez PDV-a, odnosno 239.333,58 eura s PDV-om, uz rok izvođenja od šest mjeseci. Za stručni nadzor nad radovima uklanjanja Ministarstvo je 29. siječnja sklopilo ugovor s osječkom tvrtkom TRINAS PROJEKT d.o.o., vrijedan 7.260 eura bez PDV-a, odnosno 9.075 eura s PDV-om. Ugovor je sklopljen nakon provedenog postupka nabave, u kojem je odabrani ponuditelj zadovoljio sve propisane kriterije i uvjete. Radovi su službeno započeli 30. travnja, kada je lokaciju obišao državni tajnik Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Dario Tišov. Tom je prigodom potvrđeno kako uklanjanje vila nije zamišljeno kao konačna točka priče o Batinim vilama, već kao priprema prostora za novu stambenu izgradnju. Tako se povijest ovoga naselja danas simbolično nalazi između dva graditeljska trenutka. Jedan se privodi kraju uklanjanjem posljednjih neobnovljenih vila koje su desetljećima svjedočile o nekadašnjem životu naselja. Drugi tek treba početi, izgradnjom novih stambenih objekata na prostoru na kojem je nekoć nastajalo jedno od najprepoznatljivijih radničkih naselja Vukovara.
Naselje koje je nadživjelo tvornicu
Postoji pritom jedna velika ironija u priči o Batinim vilama. Izgrađene su kako bi tvornica imala radnike. Tvornica je desetljećima bila središte života tisuća ljudi. Borovo je nakon Drugoga svjetskog rata postalo industrijski div, a ime tvornice bilo je povezano s generacijama Vukovaraca.
A danas, desetljećima nakon vrhunca industrijskog razvoja, vile još uvijek stoje kao jedan od najprepoznatljivijih tragova tog vremena. Industrijski pogon može promijeniti vlasnika, organizacijski oblik ili proizvodni program. Može izgubiti nekadašnji broj zaposlenih. Ali kuće u kojima su ljudi živjeli ostaju puno izravniji zapis o tome kako je izgledala svakodnevica. U njima se ne vidi samo arhitektura, nego i ideja jednog vremena. Ideja da se industrijski razvoj ne sastoji samo od strojeva i tvornica, nego i od stanovanja, infrastrukture, obrazovanja, društvenog života i prostora u kojem radnici mogu živjeti sa svojim obiteljima.
Dvije točke iste priče
Pogled prema češkom Zlinu dodatno objašnjava zašto Bata-ville izgleda upravo tako. Zlin je bio središte Batina industrijskog sustava, a model koji je ondje razvijan poslužio je kao predložak za druga industrijska naselja. Vukovarski Bata-ville jedan je od primjera takvog prijenosa urbanističke i arhitektonske ideje u drugi prostor. Stručni izvori ističu da su Borovo i Zlin povezani upravo kroz taj model planskog industrijskog grada. Zato se Borovo naselje ne može promatrati samo kao lokalna vukovarska posebnost. Ono je dio šire europske industrijske i arhitektonske povijesti 20. stoljeća.
Što ostaje nakon posljednjih vila?
Kada se uklone posljednje dotrajale kuće, nestat će dio fizičkog tkiva izvornog naselja. Ali neće nestati Bata-ville. Upravo zato država priprema novu izgradnju unutar povijesnog konteksta, a Grad Vukovar u svojim razvojnim dokumentima predviđa i izradu urbanističkog plana uređenja kulturno-povijesne cjeline Bata-villea, površine veće od 652 tisuće četvornih metara. Cilj je riješiti prostorne probleme i istodobno provesti zaštitu kulturne baštine. Pred Borovo naseljem tako je novo poglavlje. Neće biti isto kao ono koje je počelo 1931. godine. Ne može ni biti. Ali buduće kuće, prema sadašnjim planovima, trebale bi nositi prepoznatljiv trag svojih prethodnica. I možda je upravo u tome ključ cijele priče o Batinim vilama, baština ne mora uvijek značiti zaustaviti vrijeme. Ponekad znači pronaći način da ono što je vrijedno preživi promjenu. Bata je prije gotovo stoljeća uz tvornicu počeo graditi naselje za ljude koji su trebali proizvoditi cipele. Iz toga je nastalo Borovo naselje, jedan od najvažnijih industrijskih prostora Vukovara. Nakon što bageri uklone i posljednje kuće koje više nije moguće spasiti, zajedno s njima ne bi trebala nestati i priča. Jer iza tih opeka nije samo nekoliko desetljeća starog građevinskog materijala. Iza njih je priča o Tomašu Bati, Zlinu, Borovu, industrijalizaciji, radnicima i njihovim obiteljima, o razvoju Vukovara, ratnom razaranju i obnovi, ali i o gradu koji još uvijek pokušava pronaći način da svoju industrijsku prošlost pretvori u dio svoje budućnosti.